Analiza velikih umjetničkih djela: Edward Hopper i njegovi "Noćni jastrebovi" otuđenja

Još od industrijske revolucije čovjeku se dogodilo da je postao uvelike otuđen od prirode. Usavršavanjem strojeva postao je pak i sam samo produžetak tog stroja te ga mora i oponašati. Da bi opstao mora sam postajati sve savršeniji, precizniji, predaniji, baš poput stroja, u fizičkom i mentalnom smislu. Takva transformacija bila je bez sumnje veliki udarac za čovječanstvo, ali nije i posljednji.

Iduće veliko otuđenje koje je nastupilo je ono između čovjeka i čovjeka. Naposljetku, ostavši i bez prirode i bez ljudskog kontakta, čovjek ostaje posve sam i prisiljen je egzistirati u toj dubokoj emotivnoj usamljenosti. Ali gdje? Negdje na kraju svijetu? Ne, ironično, to mu se događa tamo gdje je najviše okružen drugim ljudima, u velikom gradu. Među stotinama, tisućama, ponekad i milijunima drugih ljudi opet je sam, ponekad i do boli sam.

Je li ovo neki uvod u marksističku teoriju o radničkoj izolaciji u modernom kapitalističkom društvu? Mogao bi biti, ali nije. Uvod je u nešto laganije... ili teže, ovisno o tome kako se gleda. Ovo je priča s kojom ćemo se približiti jednom umjetniku, jednom od svakako najvažnijih umjetnika prošlog stoljeća. Cijeli ovaj uvod može bit uvod u priču o američkom slikaru Edwardu Hopperu.

Rođen je 1882. u predgrađu New Yorka. Cijeli svoj život provest će u New Yorku. Kao dijete bio je dosta povučen u sebe. Umjesto druženja s drugom djecom preferirao je crtanje već u ranoj dobi. Bio je dosta visok, znatno viši od svojih vršnjaka, što je svakako pridonijelo njegovom osjećaju izoliranosti.

Mladi Edward Hopper Dolazi iz obitelji relativno dobrostojeće srednje klase, porijeklom iz Nizozemske. No, živjeti i preživjeti u New Yorku nikad nije bilo lako, a to je svakako vrijedilo i za prelazak iz 19. u 20. stoljeće.

Završio je umjetnost i dizajn, a uspio je u nekoliko navrata posjetiti Europu gdje ga je fascinirala umjetnost, naročito u Parizu gdje se susreo s radovima velikih umjetnika.

Po povratku u New York želio je samo jedno - biti slikar. Imao je veliku inspiraciju, viziju, želju. Znao je da može, da mora kroz svoje slike izraziti svoje osjećaje, ispričati priču o životu, kako sebe tako i svega onog što vidi oko sebe.

Ali kako to obično i biva, od onog što se stvara s toliko ljubavi teško se živi... Tako je i Edward Hopper godinama radio kao ilustrator u novinama, odnosno bio prisiljen na to - jer iz dubine duše je mrzio svoj posao. Jedva je čekao da se vrati doma, u svoj mali stančić u New Yorku, i da može slikati ono što je zaista želio.

Edward Hopper 1937.

Bile su to izuzetne slike, već tada, s jako puno emocije, atmosfere, melankolije i - što će postati njegov glavni motiv - otuđenosti. No, nitko nije bio previše zainteresiran. Čak i kad bi uspio svoje radove predstaviti na kakvoj izložbi (što nije bilo lako imajući u vidu njegovu anksioznost i manjak komunikativnih vještina), ne bi ništa prodao.

Tek u 40-im godinama situacija po njega počinje se polako mijenjati i to ne toliko zahvaljujući njemu već njegovoj supruzi Josephine koju je upoznao kad su oboje već bili u 40-ima. Vjenčali su se 1924. U braku će provesti 43 godine, odnosno sve do njegove smrti 1967. (ona je preminula godinu dana kasnije).

Jo i Ed Hopper 1927.

Josephine je i sama bila slikarica i uvelike mu je pomogla da svoje radove bolje eksponira, dođe do pravih ljudi, počne graditi karijeru kao umjetnik...

Zvuči kao vrlo lijepa i romantična priča, dvoje umjetnika koji su se napokon pronašli, imaju zajednički jezik, iste strasti... Nažalost, nije bilo baš tako, čak ni približno. Da, dvoje su radili i surađivali još desetljećima, ali njihov brak nipošto nije bio idiličan. Često su se svađali, znalo je biti i danima da ne pričaju jedno s drugim. I koliko god se mora reći da je Edward Hopper zaista bio izuzetan umjetnik, a njegove slike (kao što ćemo uskoro i vidjeti) su toliko relevantne i danas, prema svim izvorima nije bio baš divan kao čovjek. Bio je težak, a suprugu - bez koje bi teško ikad napredovao - često je znao degradirati, rušeći joj samopoudzanje po pitanju njenog slikarstva. Ni ona nije bila baš "laka", bila je vrlo ljubomorna i nije mu nikad dozvoljavala da koristi druge modele - na svim slikama ona je bila ženski model.

Ipak, činjenica da su ostali zajedno sve te godine pokazuje da ih je nešto vjerojatno i spajalo koliko god njihov odnos slovio kao disfunkcionalan. Ironično je, ali to u umjetnosti tako često i biva, da je baš bol ta koja dovodi do inspiracije i stvaranja.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.