Analiza značajnih eskalacija: Razgovori zbog kojih Moskva sad spominje "denacifikaciju Njemačke", a Ukrajinu briše s karte Europe

Rat u Ukrajini specifičan je po tome što je on stalno u fazi iščekivanja nadolazeće veće eskalacije koja može imati ozbiljne globalne posljedice. Jasno, svaki veći rat je u suštini takav, uključujući i trenutačni koji traje između Izraela i Hamasa, ali u bliskoistočnom slučaju možemo zamisliti krajnju magnitudu eskalacije, što bi vjerojatno bilo uključivanje Irana u direktan rat. Ali rat u Ukrajini je drugačiji, njegova krajnja eskalacija je zaista "krajnja", u pravom smislu te riječi. Sam rat u Ukrajini već je na zadnjoj stepenici pred nekontroliranim ratom koji bi uključivao Rusiju s jedne i zapadne sile s druge strane. Drugim riječima, nije potrebno puno da se rat, koji se još uvijek svodi na ograničeno pomicanje linija ruskih i ukrajinskih snaga, pretvori u nešto puno veće i po cijeli kontinent Europu opasnije.

A tko je vjerojatniji akter koji vodi Europu u takav scenarij? To sad mogu biti i jedni drugi. Mogu se toliko "zapetljati" da neće ni znati tko je više kriv, ali kad se jednom prijeđe točka bez povratka više neće ni biti važno. Povijest nas uči kako ratovi zapravo počinju s velikom lakoćom nakon što se "odrade" inicijalne pripreme u vidu uvjeravanja širokih masa da je rat zaista moguć. Tad se mogu samo birati šibice koje će upaliti tu iskru. Zapravo one se u tim trenucima same nameću i nude. Sjetimo se Prvog svjetskog rata i atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu. Da Gavrilo Princip nije bio na tom mjestu u to vrijeme, zar bi svijet bio pošteđen svjetskog rata? Jako teško. Neki drugi povod bi već došao na red i uslijedilo bi neminovno.

U ovom trenutku rat u Ukrajini izgleda kao potpuno pripremljena uvertira za nešto veće i opasnije. Ukrajina gubi rat, odnosno gubi načine kako ne izgubiti rat, primarno kroz slabljenje zapadne podrške, ali i nenadoknadive gubitke koje joj nanosi Rusija. To je situacija u kojoj neki od njenih podupiratelja vide potrebu za eskalacijom kao jedinu iduću opciju. Jer puno je tvrdnji da Rusija "ne smije dobiti ovaj rat", a ako baš ne smije, samo je jedan način da se to pokuša osigurati - da se umjesto iscrpljene Ukrajine krene boriti netko drugi. Na tragu te ideje je francuski predsjednik Emmanuel Macron poručio kako se ulazak zapadnih trupa u Ukrajinu ne može isključiti. I zaista, ako će se ići dosljedno prema tvrdnji da Rusija "ne smije dobiti ovaj rat", onda je to možda i jedina opcija.

Ali ta jedina opcija ima ogromne posljedice. Svjetski rat ili barem rat u Europi bio bi jako blizu, zapravo teško je vidjeti kako bi ga se moglo izbjeći kad bi u Ukrajinu počele prodirati francuske, njemačke ili neke druge trupe.

Zapadni lideri promptno su odbacili ideju Macrona, ali koliko odlučno? Jesu li njegove komentare odbacili zato što zaista ne žele ratovati u Ukrajini i time dovesti svijet na rub, ili su pak ljuti na Macrona što ovakvim brzopletim izjavama kvari potencijalni element iznenađenja?

Jer slušajući snimku visokih njemačkih vojnih dužnosnika kako raspravljaju o tome kako i na koji način treba srušiti Krimski most, čini se da postoji određeno strateško razilaženje između javnih tvrdnji i internih planova. Nijemci su malo podbacili dopustivši da ih Rusi prisluškuju, no možda je prisluškivanje nešto na što su već toliko navikli da se ni ne paze (podsjetnik - Snowdenovi dokumenti prije više od desetljeća potvrdili su da je Njemačka najprisluškivanija zemlja na svijetu, ali ne od Rusa već od svojih saveznika, SAD-a).

Naime, njemački kancelar Olaf Scholz uporno tvrdi kako Njemačka neće Ukrajini slati moćne Taurus rakete baš zato jer bi takav čin mogao eventualno ugroziti i Njemačku, odnosno dovesti do ruske osvete (pogotovo ako se pokaže da su rakete vrlo učinkovite, a stručnjaci smatraju da bi bile). U isto vrijeme njemački visoki vojni dužnosnici u privatnosti raspravljaju o slanju tih raketa Ukrajini kao da je to gotova stvar, kao da se podrazumijeva da ono što u javnosti priča Scholz ne znači previše. Između ostalog pričaju o tome kako srušiti Krimski most.

Da, to je velika infrastruktura koju je Rusija izgradila spajajući anektirani poluotok s ruskim kopnom, i taj most se svakako koristi i za vojni transport, ali on je ipak primarno civilni i planovi njegovog rušenja krajnje su kontroverzni. Sudeći prema 38-minutnom razgovoru Nijemci bi našli načina kako ga srušiti, "odmjerili" bi gdje, kad, kako, s kojom raketom, a onda bi Ukrajincima vjerojatno samo dali da pritisnu dugme nastojeći se na taj način distancirati od ruske odmazde. Jasno, nakon curenja ovog razgovora to će postati malo teže. Drugim riječima, ako neka moćna raketa uskoro pogodi Krimski most iduća bi mogla pogoditi Berlin u znak odmazde jer Nijemci su na neki način već stavili svoj potpis na ovaj plan koji je procurio u javnost.

Nadalje, kako se moglo i očekivati, sad će uslijediti eskalacija ruske retorike, a hoće li sve ostati samo na retorici to ćemo tek vidjeti. Jedno je sigurno - prozor gdje se rat mogao okončati, pa taman i ukrajinskim odustajanjem od izgubljenog teritorija, brzo se zatvara, a Rusija usvaja jedan agresivniji stav koji postaje osvajački, a njene izjave su militarizam u skladu s transformacijom kroz koju prolazi (to je nešto što smo predvidjeli krajem prošle godine, vidi: Ukrajini se na Zapadu sprema teška veleizdaja koju Putin čeka sa šampanjcem - Zelenski će morati poderati odvažni dekret, ali što ako Rusija više ne bude voljna pregovarati?).

Pogledajmo reakcije iz Moskve.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.