Anksiozna linija između čovjeka i stroja: "Neuobičajena dolina" i roboti koji žele pobjeći iz nje - priča o prostoru naše vrlo specifične nelagode

Kada govorimo o robotima i računalno generiranim likovima (recimo u video igrama) postoji jedan zanimljiv koncept koji se tiče same količine sličnosti nečeg s ljudskim. Primjerice, imate "starinskog" robota, kao iz ranih sci-fi filmova, koji krajnje mehaničkim glasom izgovara "ja.sam.robot". Napravljen je po uzoru na čovjeka, ali više podsjeća na kantu, antropomornu kantu koja se kreće. To je vrlo očito stroj. Kretnje su mu vrlo mehaničke, glas također, lice, ako to uopće možemo nazvati licem, samo je podsjetnik da je njegov kreator imao ideju napraviti mehaničkog čovjeka, ali u svakom smislu to je rudimentarni stroj i točno tako ga i doživljavamo.

No, kakav dojam na nas ostavlja evoluirana verzija takvog stroja? Što kad po pokretima, fizionomiji, ekstremitetima pa čak i licem počne znatno više podsjećati na čovjeka? To je i dalje samo stroj napravljen po istom principu kao i prethodna "kanta", ali je soficistiraniji, izgleda više ljudski, svakako se razvija u tom pravcu... I gledajući njega ili nju (sad ga već prepoznajemo i po spolu) obuzme nas neki čudan osjećaj, gotovo iracionalan. Kao da gledamo u nešto što ne bi smjelo postojati, a opet je tu. Odjednom imamo emotivnu reakciju iako je ne možemo baš posve smjestiti u neku od naših uobičajenih kategorija.

Ugledati uživo takvog naprednog robota, humanoida zapravo, još uvijek nije čest slučaj (osim ako ne posjećujete sajmove robotike, prvenstveno u Japanu!), ali se s humanoidnim likovima često susrećemo u digitalnom izdanju. Likovi iz video-igara, avatari na društvenim mrežama (nešto što u zadnje vrijeme snažno gura Zuckerbergov Metaverse), scene iz računalnih animiranih filmova - sav taj novostvoreni "svijet" nalik na ljude može izazvati opisanu reakciju, a ona ima i svoj naziv - "Uncanny valley" što bi u našem prijevodu, a ima ih nekoliko, moglo značiti "tajnovita dolina" ili (možda još bolje) "neuobičajena dolina".

Svakako gledamo u nešto "neuobičajeno", ali zašto se za taj termin koristi naziv "dolina"? Zbog efekta kojeg smo i spomenuli. Susrećući objekte koji podsjećaju na ljude zapravo, mentalno, prolazimo kroz jednu "dolinu" emocija na način da rudimentarni prikaz neće kod nas izazvati takav osjećaj, ali kako se krećemo prema objektima koji sve više i više podsjećaju na čovjeka ulazimo u prostor gdje emocija biva sve jača. Zapravo što više robot ili animirani lik podsjeća na stvarnog čovjeka to je i emocija snažnija.

Reakcija na ovakvog robota sigurno neće biti negativna, štoviše, simpatičan nam je iako je napravljen da podsjeća na čovjeka

Ali zar nisu danas digitalni prikazi već toliko savršeni da gledajući ih na ekranu ni ne možemo znati je li nešto stvarna osoba ili digitalna replika? Mnogi će zaključiti kako još uvijek možemo (iako bi se i to moglo promijeniti u bliskoj budućnosti). Ljudski mozak ima izuzetne sposobnosti raspoznavanja i detekcije kad je riječ i o najmanjim detaljima na drugom ljudskom licu. Velikom brzinom "čitamo" tuđe izraze lica, sitne detalje, pogled u očima. Tuga, sreća, laž, indiferentnost i još ogroman broj emocija i izraza možemo (ne uvijek točno) iščitati iz tuđeg lica. I te naše vještine, "brušene" kroz cijelu našu evoluciju postojanja, sada uočavaju i najmanje znakove "neuobičajenog" na licu koje jako podsjeća na ljudsko, ali ipak nije.

Osjećaj koji se pritom stvara najbolje se može opisati kao dojam hladne, odbojne prisutnosti. Čak nije niti strah, ne u onom smislu da nas prepadne kakav umjetni lik iz horor filma, već jednostavno osjećaj nelagode.

Koncept je prvi predstavio japanski profesor robotike, Masahiro Mori, 1978. u svojoj knjizi "Roboti: Činjenice, fikcija i predviđanja".

Grafički prikaz "neuobičajene doline" - krivulja pokazuje kako s ljudskom sličnošću raste naš (pozitivni) osjećaj poznatog, do jedne točke kad naglo pada (i zatim se ponovno uzdiže ako je objekt posve nalik stvarnom zdravom čovjeku)

U svojoj hipotezi Mori pojašnjava kako ova "dolina" ima svoje etape i možda je baš to čini tako zanimljivom. Naime, kako robot sve više podsjeća na čovjeka, kroz razvoj novih i naprednijih modela, zapravo prema tom stroju osjećamo sve više pozitivnih osjećaja, čak i empatiju. Nemamo neki problem s time što vidimo - do jedne ključne točke razvoja nakon koje se naša emotivna reakcija iznenada potpuno mijenja pretvarajući se u snažnu nelagodu.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.