Aristotel, arhitekt našeg svijeta: Bio je neograničen um koji je proučavao sve, od supstance života do tajni svemira, a kao osobni učitelj stvorio je jednog od najvećih osvajača u povijesti - Aleksandra Velikog

Pokušati svesti Sokrata i Platona na jedan tekst, njihov ogroman doprinos filozofiji, jako je teško, ali uz brojne bolne rezove nekako i izvedivo. U slučaju Aristotela, učenika slavnog učenika, to postaje nemoguća misija. Kod svakog velikog mislioca možemo pronaći jednu ili dvije centralne teme, nešto što je toliko moćno da odzvanja istom snagom kroz stoljeća i neće utihnuti čak ni u dalekoj budućnosti. Što učiniti kad imamo nekog tko je toliko "teška kategorija" da je gotovo cijeli njegov opus niz briljantnih, originalnih i često svevremenskih ideja?

Ne treba nas čuditi. Aristotel je bio Platonov učenik, a ovaj je pak bio učenik Sokrata. Na kraju će Aristotel postati učitelj jednog od najvećih osvajača i vladara u povijesti - slavnog Aleksandra Velikog!

Mnogo fascinantne mentalne sile nagomilalo se u vrlo kratkom vremenskom periodu. Srećom po čovječanstvo, takve stvari ponekad se jednostavno dogode. Naravno, moraju postojati predispozicije, mora se puno toga poklopiti, kao i u slučajevima recimo velikog prodora umjetničkog nadahnuća.

Čuli ste za "renesansnog čovjeka" (na talijanskom: uomo universale)? To je ideal nastao iz koncepta po kojem je čovjek neograničen u svojim kapacitetima za razvoj bilo u fizičkom, društvenom ili umjetničkom smislu. Renesansa, koja je buknula u Italiji u 14. stoljeću, bila je era koja je naglašavala studije, učenje, i poboljšanje samoga sebe. Bio je to zapravo ultimativni proboj nečeg što vidimo ponovno i danas, gdje se doslovno jedan cijeli "komad internetskog prostora" posvetio stalnom unapređenju sebe, samopomoći, izučavanju vlastitih misli itd. Aristotel je pak bio renesansni čovjek skoro dvije tisuće godina prije renesanse!

Želite li zaista spoznati Aristotela i svu njegovu veličinu? U okviru samo ovog teksta? Nemoguće! Evo i zašto. Dotični je uvelike unaprijedio metafiziku svojim izuzetnim opservacijama po pitanju materije i forme. Dominirao je epistemologijom (teorija o znanju i metodama znanja) dajući nam jasan put prema znanju kroz logiku i razvoj silogizma (deduktivno zaključivanje gdje iz dvije ili više pretpostavki stvaramo novi sud). Čovjek je ovladao etikom kao još nitko do sad, osmišljavajući koncept i zlatne sredine (željeni prostor između dva ekstrema, ali i fascinantni eudajmonizam (etičko stajalište o sreći na koje ćemo se morati osvrnuti).

Intenzivno je razvijao biologiju, bavio se klasifikacijom životinja, dao je pritom nešto izuzetno što se i danas naziva aristotelski način gledanja na svijet - tvrdnju da sva bića imaju svoju veću "kvalitetu", odnosno svrhu koja nadilazi njihove osnovne elemente (vatru, zemlju, zrak i vodu - da, i to je on osmislio!). Iako je to nešto što nije više kompatibilno s našim modernim shvaćanjem, jer Aristotel nije imao mikroskop i druge instrumente koji su nama na raspolaganju, sama činjenica da je dao jedan tako originalan i zapravo maštovit model vrijedna je divljenja.

O fizici da i ne govorimo. Njegove ideje kretanja, uzročnosti i prirode samog fizičkog svijeta bile su apsolutno revolucionarne.

Bavio se astronomijom i kozmologijom. Prije Aristotela, rani grčki filozofi poput Pitagore već su sugerirali da bi Zemlja mogla biti središte svemira (geocentrični sustav). Međutim, Aristotel je geocentričnom sustavu dao opsežnije i kompleksnije objašnjenje. Dobro, znamo da je i tu bio u krivu, ali mora mu se odati počast na trudu.

Bio je vrlo precizan i predan kad je trebalo nešto klasificirati. To je učinio, između ostalog, i sa sustavom vladanja definirajući monarhiju, aristokraciju, državnu upravu, ali i njihove forme. Duboko je vjerovao u važnost polisa, odnosno grčkih gradova-država, ali i ideju da je čovjek "politička životinja".

Platon (lijevo) i Aristotel na Rafaelovoj fresci iz 1509., Atenska škola. Bavio se pravdom, pravom, retorikom (možemo reći da je bio umjetnik retorike!), poetikom, izučavao je tragediju, koncept katarze, a uz sve to, iako je bio polaznik Platonove škole (atenske akademije) osnovao je i novu, svoju - Licej (državne srednje škole s internatom u Francuskoj se i danas tako nazivaju, a i neke gimnazije u Hrvatskoj su se tako ranije zvale).

Sve ovo je, vjerovali ili ne, tek manji dio njegovog opusa. Aristotel stoga nije samo "mislioc". On je prerastao u jednu široku temu koja se može godinama istraživati, naročito ako smo svjesni da je toliko toga što danas znamo, u što vjerujemo, došlo upravo od njegovog učenja i promišljanja. Kako smo i rekli, nisu sve njegove teorije znanstveno točne, jer nisu ni mogle biti s obzirom da je živio i djelovao u 4. stoljeću prije Nove ere (rođen 384., umro 322. godine), ali su zato često bile osnova iz koje je krenula daljnja filozofska rasprava koja se nastavila kroz stoljeća. Aristotelove osnove bile su prvi hrabri koraci prema dubljem shvaćanju svega u nama i svega što nas okružuje, do te mjere da se možemo zaista pitati kakva bi bila ljudska sudbina da on nije postojao.
Ako se ikad za jednog jedinog čovjeka moglo reći da je svojim vlastitim doprinosom izmijenio povijest čovječanstva, onda se to definitivno može reći za Aristotela. Za života se uspio prometnuti u misaonu i produktivnu silu i bilo bi nemoguće sve njegove važne ideje adekvatno predstaviti u samo jednom poglavlju. Izdvojit ćemo stoga one najzanimljivije, naročito one koje su nam iz današnje točke gledišta i dalje relevantne.

Uzmimo recimo samo njegov metafizički koncept "nepomičnog pokretača". Koncept se odnosi na primarni uzrok ili prvo načelo koje samo po sebi nije uzrokovano niti pokrenuto ničim drugim. Pojasnit ćemo o čemu se radi, no valja odmah spomenuti da je ta ideja odigrala značajnu ulogu u razvoju teologije i u kršćanstvu i u islamu.

Aristotel je formulirao koncept "nepomičnog pokretača" u svom djelu "Metafizika". Tvrdio je da sve što je u pokretu mora biti pokrenuto od strane nečeg drugog, što je pak isto u pokretu. Recimo, gurnete kamen niz padinu i on se kotrlja - vi ste njegov pokretač. Vjetar pokreće lišće. Iz sjemena naraste biljka, također se mijenja i "pokreće". Drvo gori i mijenja se.

Međutim, da bi se izbjegla beskonačna regresija pokretača (gdje svakog pokretača pomiče drugi u beskonačnom lancu), mora postojati prvi uzrok, tvrdio je Arisotel - pokretač koji je sam po sebi nepokretan. Ovaj nepomični pokretač je čista stvarnost, u potpunosti ostvaren i ne mijenja se. To je krajnji uzrok kretanja i promjena u svemiru, ali se on sam ne mijenja.

Aristotel je nepomičnog pokretača opisao kao savršen, vječan i nematerijalan entitet, a upravo takav entitet često je povezivan s pojmom Boga u kasnijim filozofskim i teološkim tradicijama.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.