Bahmut kao dilema i prekretnica: Kako nastaviti rat kad se sruše mitovi?

Po svemu sudeći bitka za Bahmut je završena. Ruska strana tvrdi da su zauzeli cijeli grad. Ukrajinska strana pak tvrdi kako grad još uvijek nije posve izgubljen iako i sami danas već pomno biraju riječi kako bi nekim nedorečenostima ublažili nešto što je sad već vrlo očito.

Pad Bahmuta je nešto za što se Ukrajina nije mogla pripremiti, koliko god da se pripremala. U ovakvim trenucima na scenu obično izlaze stručnjaci za sanaciju štete, ne ratne, već one reputacijske, psihološke, ali nije lako. Kijev će morati dati argument ne samo za pad Bahmuta, jer to samo po sebi ne bi bilo čak ni tako teško, već za činjenicu da su ga toliko intenzivno branili čak i nakon što je postalo očito da je ovo takva bitka da će je Rusi prije ili kasnije dobiti svojom brojčanošću.

Kijev, osim ako ozbiljno ne računa na mogućnost Trećeg svjetskog rata, a nadajmo se da ne računa, zna da nema toliko trupa koliko je potrošio na pokušaj obrane i zadržavanja Bahmuta. Koji je plan? Dovođenje NATO vojnika na front uz izdavanje ekspresnih ukrajinskih državljanstva da bi isti mogli reći da su dobrovoljci? To, naravno, ne bi prošlo. Rusi već poručuju da će se i pojava F-16 u Ukrajini možda tretirati kao direktno uplitanje NATO-a u vojni sukob.

Od Bahmuta je napravljen ogroman mit, a u tome su sudjelovale sve strane. Ništa novo, izgleda kao da svaki rat mora imati jedan takav. Neke stvari se kod ljudi ne mijenjaju bez obzira kolike godine prolazile i koliko se rat modernizirao u drugim, striktno tehničkim aspektima. Potreba za ratnom mitologijom još uvijek je jako snažna.

Hitler je uvelike upropastio svoju invaziju na SSSR zbog prebacivanja prevelikog broja snaga prema Staljingradu. Starteški važan, ali mitološki još i važniji. Misija je postala zauzeti grad koji je nosio ime neprijatelja, tadašnjeg sovjetskog lidera Jozifa Staljina. Na kraju je bitka za Staljingrad postala najveća u povijesti čovječanstva. Stotine tisuća vojnika nestalo je u okrutnoj bitci za grad na Volgi. Sovjetski gubici vjerojatno su bili veći, ali to na kraju nije bilo toliko važno jer konačna pobjeda je bila sovjetska.

Dok je bitka trajala neki su već tvrdili da ako Nijemci izgube bitku za Staljingrad izgubit će i rat. Točno tako je i bilo. Ratna mitologija možda jest satkana samo od ljudskih riječi, ne od opipljive zbilje, ali riječ je pokretala čovjeka od pamtivijeka i pokazala se nezaustavljiva. Čak i u službeno bezbožničkom SSSR-u neki su pobjedu kod Staljingrada počeli doživljavati kao intervenciju s nebesa. Bi li Crvena armija uspjela obraniti Volgograd? Možda i ne, ali Staljingrad su obranili i u konačnici porazili nacističku Njemačku.

U slučaju Bahmuta ime nije toliko značajan faktor, iako ga Rusi vole zvati nekadašnjim sovjetskim nazivom, Artemivsk, ali mitovi su itekako stvoreni. Ginulo se nije u stotinama tisuća kao u Staljingradu, ali svakako jest u desecima tisuća, a i bitka za Bahmut trajala je gotovo dvostruko više (9 mjeseci i 3 tjedna).

Kad je još prošle jeseni i zime postalo jasno da su se Rusi namjerili pod svaku cijenu zauzeti Bahmut kako bi im isti bio točka iz koje mogu dalje krenuti zapadnije, ukrajinska vlast i vojska imali su vrlo malo izbora - mogli su ili početi jačati obranu u pravcima gdje ruske snage planiraju proći ili su mogli pokušati svim silama obraniti Bahmut iako je to djelovalo nemoguće.

Neki su se, i to ne samo u Kijevu, već i među ukrajinskim zapadnim saveznicima, poprilično prestrašili kada se počela nazirati konačna odluka. Navodno je sam predsjednik Volodimir Zelenski snažno inzistirao na tome da se Bahmut brani pod svaku cijenu. Ali s kojim ciljem ako će na kraju ipak pasti? Dobro, ništa nije zapisano u kamenu. Žestoka ukrajinska obrana mogla je demoralizirati rusku vojsku, vrlo vjerojatno i jest, a takvo stanje uvijek može, barem teoretski, dovesti do kaskadne reakcije gdje se i u samom Kremlju gubi kontrola. S druge strane, čak i da se znalo da je Bahmut predodređen za neminovni pad, svakim danom obrane trebao je služiti kao podsjetnik da Ukrajina nije slomljena i da može pružiti otpor kakvom se prije 24. veljače 2022. gotovo nitko nije nadao.

U ratu kao što je ovaj percepcija je na izuzetno visokom mjestu. Nećemo reći da je sve, ali nije ni daleko od toga. Životna linija za Ukrajinu je percepcija njenih mogućnosti. Sve dok Ukrajina može kombinacijom vojnih uspjeha i neumorne ratne retorike motivirati Zapad da ima smisla i da se "isplati" slati joj oružje, to oružje će i dobivati. Štoviše, ako uspije dići retoriku na jednu višu razinu onda će dospjeti i do novih razina naoružanja. Zelenski se u tome pokazao iznimno učinkovit. Pristaše ga možda uzimaju zdravo za gotovo, neprijatelji ga unaprijed odbacuju i podcjenjuju, no ponekad valja poslušati njegove govore - zapravo nastupe - iz krajnje neutralne pozicije. Recimo njegov govor u američkom Kongresu. Vjerojatno ga nije sam sastavio, kao što gotovo nijedan političar ne radi, ali taj govor je pogađao točno svaku notu u prosječnom čulu jednog američkog kongresmena, bez obzira radilo se o republikancu ili demokratu. Zapad - naročito Amerika, nešto manje Europa - uz svu svoju razvijenost i naizgled sofisticirani pristup kompleksnim temama, još uvijek se može lako "potpaliti" na infantilne priče o "mi protiv njih" i "našim vrednotama".

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.