Bez dva oceana da nas spase: Nakon tisuću dana naivne pretpostavke da će rat trajati u vakuumu doći će i prvi dan rata kad ćemo svi u Europi postati bespomoćni kao Olaf Scholz

Napetosti oko Ukrajine poprilično eskaliraju nakon što je broj dana od početka rata prošao tisuću. Do te mjere da nije bilo ni trenutka da se zastane i na jednoj dubljoj razini sagleda ta pojava. Tisuću dana rata prošlo je brzo, barem za nas kojima još nije stigao ni prvi dan. Za one direktno pogođene ovo se zasigurno čini kao vječna agonija kojoj se ne nazire kraj. Ali nakon tisuću dana rat se ne doima kao da je potrošio svoju snagu i destruktivnost, upravo suprotno. Razlog zašto nemamo vremena kontemplirati što to zapravo znači da već tisuću dana traje rat u Europi, ne ni tako daleko, "jednu zemlju od nas", je ta eskalacija koja se osjeća nakon što je preokrenuta brojka 1000.

Vrlo vjerojatno tempirano, upravo na tu brojku Bidenova administracija na odlasku odobrava Ukrajini dalekometne napade na Rusiju, a Ukrajina ne gubi vrijeme te je već "isprobala" svoj novodozvoljeni arsenal, koristeći i ATACMS i Storm Shadow rakete za napade na ruski teritorij.

Kijev smatra da je to sasvim ispravno, imajući u vidu da Rusija već tisuću dana napada njihovu zemlju. Odjednom i Biden smatra da je tako iako je ranije tvrdio da SAD neće Ukrajini dozvoliti ovakve kapacitete jer postoji opasnost od velike ratne eskalacije. Možda ga jednostavno nije briga kad zna da će se s tom eskalacijom morati baviti njegov nasljednik Trump?

Trumpa će sigurno dočekati kaos, u to nema sumnje, ali Amerika je daleko i Amerika je snažna. Postoji još puta između većih eskalacija i totalnog globalnog nuklearnog rata. Washington je zaštićen i može gledati s one strane oceana što se događa Starom kontinentu. Ali iz koje perspektive pak na sve ovo može gledati jedna Varšava, Berlin ili možda Bukurešt? Upustiti se u eskalaciju sukoba s Rusijom jednostavno nije isto ako vas dijeli par stotina kilometara ili cijeli Atlantik (s ove strane, Pacifik s druge).

Možda jedino Olaf Scholz nije potpuno opčinjen ratnim trubama pa se sjetio da bi dobro bilo porazgovarati s Putinom, čisto da pokaže da je spreman, da telefonska linija funkcionira u slučaju da ovo što se zadnjih nekoliko dana događa ode predaleko. Teško da mu to može puno značiti, kako njemu tako i cijeloj Njemačkoj, jer njemačka uloga u neku ruku bila je najgora. Zemlje koje su od samog početka, skoro pa pomalo suicidalno stale u obranu Ukrajine bar su svoje namjere jasno pokazale bez nespretnih kalkulacija. Poljska i nekoliko bivših sovjetskih republika na Baltiku od samog početka rata ponašaju se kao da sami mogu poraziti Rusiju. Na Baltiku su se čak pojavljivali generali koji, bez imalo ironije, tvrde da bi Rusiju trebalo preventivno napasti.

Scholz je pak na najgori mogući način porušio ostavštinu svoje prethodnice Angele Merkel (i Gerharda Schrödera prije nje). Od njega je malo tko očekivao da će biti toliko vođen njemačkim poslovnim i energetskim interesima da će potpuno ignorirati činjenicu da je Ukrajina napadnuta, to bi bilo previše, ali se zato itekako očekivalo da svoju inicijalnu suzdržanost pretvori u nešto vrijedno - potencijalnog aktera koji bi mogao predvoditi posredovanje između zaraćenih strana. Uz sve propuste mnogi zaboravljaju na konstruktivne trenutke Angele Merkel. Bez nje možda ovih dana ne bismo brojali tisuću već nekoliko tisuća dana ratovanja.

Ali za to je trebalo imati određenu političku odlučnost u kritičnom trenutku. Scholz to nije imao. Izgledalo je kao da misli da će imati, ali na kraju nije. Nakon svakog dovoljno dugog perioda pritiska Njemačka je popuštala i dala se uvući u ratnu sferu. Prvo sa slanjem običnog oružja, pa s tenkovima, a na kraju će, po ovakvom uzorku, Ukrajina dobiti i te Taurus rakete koje sad toliko želi kako bi kompletirala svoju dalekometnu trojku.

Nelagoda je velika jer kad padne ta barijera pretpostavke da je rat između Rusije i NATO-a nemoguć, Njemačka je među prvima na liniji udara. Neugodno po Scholza jer sad o tome više ne može ni odlučivati. Odluku će donijeti Washington, uz pristanak Londona i Pariza, a Berlin može biti ili "lojalan do kraja" ili završiti kao žrtva koja to nije htjela, ali si je omogućila.

Jer rusku reakciju još nismo ni vidjeli.

Putin se tek danas javno obratio po pitanju svega. Potvrdio je na početku ono što već svi znamo - da, Ukrajina je započela dalekometne raketne napade na Rusiju. Američke i britansko-francuske (a s američkim komponentama) rakete pogodile su regije Briansk i Kursk.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.