Količina novca koju je Zapad, odnosno Bruxelles i Washington, izdvojio za Ukrajinu iznosi do sad preko 200 milijardi USD. To je iznos, kad se uračuna inflacija, veći od Marshallovog plana, odnosno američke potpore kojom je ponovno izgrađena Europa nakon Drugog svjetskog rata. I iako je Marshallov plan za cilj imao dugoročno osigurati američki utjecaj nad Europom, što je i uspjelo, ostvareno je jako puno, ali je građeno, podizano... S druge strane većina novca koji je potrošen na Ukrajinu otišao je na rat, uništenje. Ishod su stotine tisuća mrtvih, a Ukrajina nije obranjena, štoviše, i dalje gubi teritorij.
Taj silni izdvojeni novac zapravo se "borio" s ruskim financijskim, vojnim i ljudskim zalihama, ali računica je od početka bila pogrešna, odnosno subjektivno je računato da Rusija, iako je sama pokrenula invaziju, takvoj potpori za Ukrajinu se neće moći suprotstaviti. Računica je bila pogrešna jer se mislilo da Rusija neće moći pronaći dovoljno brzo put do alternativnih tržišta, koje je pronašla i koja sad učinkovito omogućavaju njoj da i dalje vodi rat. U isto vrijeme ukrajinski saveznici su se potrošili i imaju sve manje volje slati dodatni novac Kijevu.
Europska unija ove godine ipak je odobrila još 50 milijardi eura potpore, ali nakon dugog protivljenja Mađarske. To je na kraju ipak prošlo, no po svemu sudeći to je zadnji veliki paket na koji Ukrajina može računati. Kad dođe vrijeme za idući otpor će biti još veći, pogotovo ako tijekom ovog proljeća dođe do promjene vlasti u nekim EU zemljama jer ono što valja istaknuti je to da politička opozicija diljem Europe, u skoro svakoj EU zemlji, navodi kako nema namjeru trošiti više novca na Ukrajinu.
Dovoljno je pogledati ankete. Diljem kontinenta stranke koje su skeptične prema ratu rastu u anketama. Ne znači da su anti-ukrajinske, nisu, ali neće podržati nastavak rata. Ukrajini će biti rečeno da rat mora završiti, jer novca više nema. Priče o tome kako će Ukrajina sama ratovati, proizvoditi oružje, jednostavno ne drže vodu. Bez zapadne potpore Ukrajina se može samo nadati da se Rusiju još uvijek nekako može nagovoriti na pregovore. U toj situaciji, ironično, bit će im drago što je na vlasti Vladimir Putin, a ne recimo njegov prethodnih Dmitrij Medvedev čija retorika skoro da se svodi na onu "nema stajanja do Berlina". Putin bi isto tražio puno, ali je potencijalno voljniji sjesti za pregovarački stol od mnogih jastrebova koji kruže Kremljom i oko njega.
Rat u Ukrajini je pak bio strateška katastrofa za Europu. Uništena su sva njena nadanja da će ostvariti stvarnu stratešku autonomiju. Ako je Europa ranije bila američki vazal onda će od sad to biti još i puno više. Europa se nalazi u najslabijem položaju još od kraja Drugog svjetskog rata. U ovom trenutku više nije ni bitno kako će rat u Ukrajini završiti, Europa je već izgubila.
Što je onda s onim tvrdnjama da se Europa treba početi pripremati za rat, za slanje trupa u Ukrajinu? Neki zaista i gaje takve ideje, što ne čudi, zemlje diljem svijeta imale su u raznim povijesnim periodima sulude vladare koji su voljni, kad vide da sukob ne ide prema njihovim željama, uništiti i vlastitu zemlju u procesu. Poznatiji primjer je Adolf Hitler koji je, kad je vidio da gubi rat, naredio totalni rat znajući da će u istom Njemačka biti pregažena, dezintegrirana. Neki elementi takvog samoubilačkog razmišljanja prisutni su u današnjoj Europi, srećom samo u ponekim redovima vladajućih elita, europski narod nipošto nije spreman zbog geopolitičkih promašenih ciljeva dovesti svoju egzistenciju pod upitnik i iskoristit će svaku iduću priliku da skine s vlasti pro-ratne administracije.
Priče o eskalaciji rata u Europi šire oni koji se ne mogu pomiriti s porazom jer znaju da su sami krivi za ovaj poraz. Što se pak tiče tvrdnji da se Rusija neće zaustavljati na Ukrajini i da "Putin želi obnovu Ruskog Carstva" - to su priče odvojene od stvarnosti. Stvarnost je takva da Rusija, uz najbolju volju, nije u stanju pokoriti ni pola Ukrajine, čak ni dijelove Ukrajine kroz koje je mislila da će proći s lakoćom jer tamo živi stanovništvo koje govori ruskim jezikom. Na kraju se ispostavilo da je jedino Krim bio dovoljno pro-ruski da bi ga Moskva mogla s lakoćom anektirati, što su i učinili još 2014. godine. Čim su pak krenuli s namjerom da se sličan scenarij ponovi s Donbasom upali su u probleme, a uskoro su konflikt krenuli eksploatirati njeni neprijatelji vjerujući da Rusija upada u klopku, u živo blato istočne Ukrajine. Kad je Putin naredio u veljači 2022. invaziju na Ukrajinu ti isti akteri bili su presretni jer su se tad ponadali da cijela Rusija tone u još puno veću klopku.
To je i Rusima, bar u nekoliko navrata prošlo kroz glavu, ali iz onog u što su se uvalili morali su se onda i izvući. Uvelike i jesu, plativši veliku cijenu vlastitih krivih izračuna. Na kraju su obje strane dosta promašile, ali Zapad ipak više, što znači da im je malo više nedostajalo objektivnosti.
Zapad gubi, prvenstveno Europa jer je njen nadnacionalni blok, Europska unija, krenuo putem stvaranja administrativne superdržave - "Sjedinjenih europskih država". U tom procesu tehnokrati su uvijek zamišljali istok Europe kao esencijalni dio, ali isključujući Rusiju. I tako su, skoro pa preko noći, Ukrajinu obilježili kao istočni bastion svih europskih "vrednota" kao što su demokracija, tolerancija, uzorna vlast itd. Rusiju se pak prikazalo totalnom inverzijom, kao barbarsku hordu koja prijeti "na vratima civilizacije".
Europska unija mogla je dobro funkcionirati onako kako je i zamišljena, sredstvo koje će omogućiti slobodnije kretanje robe i ljudi među zemljama članicama, za neki veći zajednički prosperitet. No, čim se počela rađati ideja o superdržavi na red je došlo ono toksično što živi u temeljima svake države - mitologija i megalomanija uz poveću dozu izuzetnosti. Projekt europske superdržave, svjesno ili čak i pomalo nesvjesno, počeo je u Ukrajini nalaziti mitove na kojima će je izgraditi. Hrabri Ukrajinci, bez adekvatne obrane, jurišaju i brane svjetionik čovječanstva koji je Europa - brane sve nas i naše načine života od hordi s istoka koje nas žele porobiti, nama vladati, nametati nam...
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
