Slavni Ingmar Bergman jednom je rekao: "Tarkovski je najveći od svih. On se kreće s takvom prirodnošću u sobi snova. On ne objašnjava. Što bi to uopće trebao objasniti?".
Na današnji dan, 29. prosinca 1986., u Parizu preminuo je uistinu jedan od najvećih, ruski filmski režiser Andrej Tarkovski. Iako je u svojoj karijeri snimio svega 7 dugometražnih filmova, njihova vrijednost je neupitna, oni su "kategorija sama za sebe".
Prvih pet filmova snimio je u Sovjetskom Savezu - Ivanovo djetinstvo (1962.), Andrej Rubljov (1966.), Solaris (1972.), Ogledalo (1975.) i Stalker (1979.)
Nakon višegodišnjeg prijepora sa sovjetskim vlastima odlazi iz zemlje te svoja dva zadnja filma snima vani. Nostalgija (1983.) snimljen u Italiji, njegov zadnji film, Žrtva (1986.), je pak snimljen u Švedskoj.
Nije lako opisati njegove filmove. Reći da "nisu za svakoga" bilo bi pretenciozno. Oni mogu biti "za svakoga" pod uvjetom da ih se nauči gledati. Jer gledati Tarkovskog očekujući veliku dinamiku, brze zaplete i rasplete... vodilo bi prema velikom razočarenju. Sve to valja odbaciti prije pokretanja bilo kojeg filma s gornjeg popisa. Dobro, neki po pitanju "radnje" imaju više nego drugi. Za početak možda bi najbolje bilo probati s "Ivanovim djetinstvom" iz 1962. koji je nešto "konvencionalniji" film od ostalih.
Film po kojem je Tarkovski možda najpoznatiji je sci-fi adaptacija romana "Solaris" (1972). Često ga se uspoređuje s Kubrickovom "2001: Odiseja u svemiru" (1969.), no iako oba filma posjeduju popriličnu "meditativnu" kvalitetu, "Solaris" je priča s većim naglaskom na emociju i psihologiju. Ako je Kubrickov film bio "prema vani", prema grandioznosti beskonačnog svemira, onda je "Solaris" pogled prema "unutra" - također, mogli bismo reći, beskonačan. Zapravo "Solaris" je tipični Tarkovski, samo smješten u svemiru!
Početi istraživati Tarkovskog na "Solarisu" nije jednostavno, no ipak je jednostavnije nego upustiti se u njegov možda i najveći "izazov", film iz 1983., "Nostalgija". Izazov je zbog svoje nekonvencionalnosti. Film je spor, jako spor... Ali s razlogom. Film se svodi na istraživanje jednog osjećaja kojeg možda i nije moguće opisati u manje od 2 sata.
Nostalgija kao osjećaj sam po sebi nije samo čežnja za nečim čega se sjećamo, mjestom gdje bismo voljeli biti. Nostalgija je zapravo "bol" koju osjećamo za nečim što je zauvijek nestalo. "Smrt djetinjstva je početak pjesništva", jednom je rekao Tarkovski. I bio je pjesnik, kao i njegov otac, no svoje pjesme pisao je po jednom drugom mediju, po filmu.
Andrej Tarkovski na dodijeli prestižne nagrade Zlatni lav u Veneciji 1962. za njegov film "Ivanovo djetinjstvo" (izvor: Keystone/Hulton Archive/Getty Images)
Film "Nostalgija" bavi se ruskim piscem po imenu Andrej (!) koji dolazi u Italiju da bi istražio sudbinu ruskog kompozitora iz 18. stoljeća. Tamo ga obuzima ogromna čežnja za domovinom, Rusijom, veća od njegova zadatka, pa čak i od očitih ljubavnih ponuda koje mu nudi njegova zanosna talijanska prevoditeljica.
Nostalgija (1983.)
Priča je to s puno alegorije, simbolike, ali i autobiografije. Naime, Tarkovski je početkom 80-ih snimao u Italiji, prvo dokumentarac "Putovanje kroz vrijeme", a kasnije je tamo započeo i "Nostalgiju". Tijekom snimanja sovjetski Mosfilm studio odlučio se povući iz projekta, a financiranje je preuzeo talijanski RAI.
Tarkovskoga je to, bez sumnje, jako pogodilo te je poručio kako se više nikada neće vratiti u Sovjetski Savez. Bila je to kulminacija između sovjetske vladajuće strukture koja, dakako, nikada nije imala previše sluha za "slobodne" umjetnike. Tarkovski svakako nije bio sljedbenik tipičnog socijalističkog realizma, takav mu se izričaj nije svidio. Nije da je Tarkovski bio nešto naročito anti-sovjetski ili anti-komunistički orijentiran, njega je jednostavno puno više privlačilo istraživanje na razini pojedinca, subjektivnosti, ljudske psihologije. Isto tako duhovnost mu je bila vrlo važna što se osjeti u svakom njegovom filmu. Drugim riječima, borba za "izgradnju boljeg društva" nije bilo nešto čime se Tarkovski bavio, no iako je odrastao i kao umjetnik stasao u post-Staljinovo vrijeme Nikite Hruščova, vrijeme puno većih sloboda, na njega se gledalo sumnjičavo i pomalo kao na disidenta, iako on to, bar ne svjesno, nije bio.
Nostalgija (1983.)
No, Tarkovski se isticao - zbog njegovih filmova lišenih tradicionalnih "uvod-zaplet-rasplet" struktura proglašavalo ga se elitistom koji stvara nešto što prosječni sovjetski gledatelj ne razumije. Nadalje, zbog činjenice da su njegovi filmovi bili puni simbolike i nadrealizma, mnogi su u njima "vidjeli" nešto čega tamo možda nije ni bilo! Činjenica jest da su njegovi filmovi često slobodni za interpretaciju i dva gledatelja mogli bi doći do dva posve drugačija zaključka nakon gledanja jednog te istog filma.
Njegovi filmovi prožeti su motivima koji se ponavljaju, najčešće je to voda kojoj kao kontrast dolazi vatra, "mokra vatra" mogli bismo reći. Uspomene, djetinjstvo, snovi, i iznad svega priroda. Tarkovski je jako volio provoditi vrijeme u prirodi sam ističući kako je najusamljeniji onaj koji je u samoći "u lošem društvu".
Solaris (1972.)
Govoreći o svom egzilu iz SSSR-a Tarkovski je jednom prilikom 80-ih rekao: "Ja nisam sovjetski disident, ja nemam sukoba sa sovjetskim vlastima. No, kada bih se vratio doma, bio bih nezaposlen".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
