Postoji više razloga zašto odnosi između Turske i SAD-a nisu idealni te već neko vrijeme klize nizbrdo. Turska pod Erdoganom ima konkretnu ambiciju biti snažna regionalna sila, a to je nešto što može poprilično iritirati SAD jer zna se što znači biti "regionalna sila" - to znači širenje utjecaja regijom, ali i sudaranja jednog utjecaja s drugim. Pritom čak ne govorimo samo o Bliskom istoku već i o drugim pravcima, recimo Balkanu. Na svim tim mjestima Turska i SAD počinju se sudarati, a odnos se još više srozao otkako je Trump na vlasti u Washingtonu.
Dakako, ni prije Trumpa odnosi nisu bili idealni - činjenica jest kako je 2016. u Turskoj pokušan vojni udar upravo u trenutku kada su se s pojačanim intenzitetom dogovarale nove tursko-ruske suradnje uključujući i izgradnju plinovoda Turski tok koji SAD-u smeta podjednako, ako ne i više, nego Sjeverni tok 2.
Je li Barack Obama naredio pokušaj državnog udara u Turskoj preko posrednika, moćnog turskog klerika s američkom adresom, Fetullaha Gulena? Moguće je da je SAD imao neke veze s time, no vjerojatno ne sam Obama - ovaj sraz između Turske i SAD-a zapravo je u neku ruku veći od predsjednika s jedne i druge strane, ovo je sraz dvaju "dubokih država".
No, zar Turska i SAD ne surađuju u Siriji, odnosno i jedna i druga zemlja radi na rušenju Assada? Da, cilj im jest isti, ali opet rade isključivo za svoje interese, svoj utjecaj, a da ponovno i tamo taj sraz dolazi do izražaja pokazuje nam evolucija sukoba u kojoj su na kraju SAD i Turska završile zajedno protiv Assada, ali na potpuno suprotnim stranama - SAD je tijekom rata prešao s islamističkih militanata primarno na stranu kurdskih snaga dok je Turska "pod svoje" uzela razne ekstremističke skupine. Sada pak te dvije snage ratuju na sjeveru Sirije, a eskalacija tek predstoji (zadnje informacije govore kako pro-turski militanti sjeverno od Aleppa osvajaju naselja pro-američkih kurdskih YPG snaga).
Ali kako to da su onda i Turska i SAD u NATO savezu? Tursko članstvo u NATO-u u neku ruku je ostavština prethodnih pro-vojnih, znatno lojalnih Zapadu, turskih vlasti. Erdogan nema interesa izlaziti iz NATO saveza jer bi to po Tursku bilo kontraproduktivno, odnosno po njen utjecaj. Štoviše, Turska i dalje - iako retorikom često kritična prema tom procesu - nastoji postati EU članicom.
Turska pragmatičnim koracima nastoji doći do svog cilja, moćne regionalne sile za čije mišljenje bi se pitalo od Beča do Irana. Naravno, termin "neo-otomanska" poprilično dobro opisuje ovu politiku. No, unatoč pragmatizmu Turska ima i svoju islamističku ideološku nijansu koju je donio Erdogan - i to opet iz perspektive pragmatizma, ne islamizma (jer Erdogan to nije, za njega je religija političko sredstvo), ali neke stvari su od onda evoluirale same od sebe, do te mjere da je Turska danas primarni zaštitinik Muslimanske braće (MB), islamističkog moćnog pokreta koji je prisutan u gotovo cijelom islamskom svijetu.
Turska i pristaše MB-a tvrde da je riječ o "političkom Islamu", a samim time i o nečem što ide na ruku propagaciji demokracije tamo gdje je još nema (recimo u Saudijskoj Arabiji). Prethodna američka administracija bila je poprilično zainteresirana za jačanje tog pokreta u sklopu Arapskog proljeća, no danas je situacija opet obrnuta i ovih dana se Trump sprema proglasiti MB "terorističkom organizacijom" što će još dodatno srozati odnos između Washingtona i Ankare.
I dok sve to traje jedan akter se nada da će od svega imati velike koristi - Rusija.
Podsjetimo, ruska prodaja S-400 Turskoj je čin koji je uveo veliki razdor između dva nominalna NATO saveznika, što je za rusku vanjsku politiku odličan ishod. Dakako, kako smo već i ranije spominjali - sve dok se S-400 ne pojavi fizički u Turskoj cijela ova priča još je "u zraku", koliko god Erdogan i njegovi ministri tvrdili kako je nabavka S-400 protuzračnog sustava "gotova stvar".
Pretpostavimo da to jest "gotova stvar", koji je idući potez? Rusija ima plan, a ako bi joj se isti ostvario bio bi to vanjskopolitički trijumf Kremlja. Naime, kako stvari sada stoje, SAD prijeti Turskoj svim i svačim ako nabave S-400 sustav. Jedna od glavnih prijetnji je da će ih izbaciti iz F-35 programa, odnosno da će im uskratiti napredne lovce 5. generacije iako je i Turska sudjelovala (i investirala) u izgradnji istih.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
