Pozadina
Kada se govori velikim bitkama Drugog svjetskog rata, često se misli na bojišnice Normandije, Pearl Harboura, Staljingrada, Midwaya, Iwo Jime i El-Alameina. Ali tijekom čitavog rata najduža i nemilosrdna bitka se odvijala, ne na kopnu, već na moru usred Atlantskog oceana te je trajala od 1939. do 1945. godine.
Na početku Drugog svjetskog rata Velika Britanija i Francuska su udružile snage protiv Hitlera, no njemačke divizije Wehrmachta i Waffen-ssa su nezaustavljivo napredovale i porazile Francusku u ljeto 1940. To je predstavljalo velik problem za Ujedinjeno Kraljevstvo. Naime Francuska je bila njegov najveći saveznik na europskom kontinentu, a s kapitulacijom Pariza, otočna država na sjeveru Europe je postala sve više izolirana u ratu protiv Njemačke.
Kao otok, Velika Britanija se snažno oslanjala na zalihe iz Francuske i drugih zemalja Europe i Hitler je odlučio iskoristiti tu slabost, baš kao i Napoleon stoljeće ranije.
Njemačka je započela bitku za Atlantik 1939. godine, koristeći svoju ratnu flotu kako bi uništila savezničke konvoje koji su prenosili zalihe i ratni materijal do Ujedinjenog Kraljevstva. No ta taktika se nije pokazala učinkovitom jer njemački ratni bodovi nisu mogli parirati britanskoj floti te su uz to bili i lako uočljivi. Stoga su nacističke vlasti bile primorane pronaći drugi način, i pronašle su ga u podmornicama.
Do 1940. Njemačka je bila spremna lansirati masovnu vojnu kampanju koristeći podmornice na Atlantiku protiv američkih konvoja. U-boots su bili brzi, učinkoviti i teško detektirani, pogotovo noću. Stvarali bi zasjede savezničkim konvojima iznenadivši ih pojavljivanjem na površinu i lansiranjem torpeda nakon čega bi ponovno nestali u dubinama oceana.
Još jedna od ogromnih prednosti za Njemačku je bila nevjerojatna sposobnost razbijanja britanskih vojnih kodova od strane njemačke pomorske obavještajne službe. Također od 1940. nacisti su počeli koristiti taktiku čopora. Kada bi U-boot detektirao saveznički konvoj sačekao bi pojačanje što je rezultiralo razornim efektom. Konvoji bi se našli na udaru 10-15 podmornica sa svih strana usred noći. Vojni brodovi u pratnji nisu bili u stanju adekvatno odgovoriti budući da su njihovi radari bili učinkoviti za detektiranje aktivnosti ispod vode, dok su njemačke podmornice napadale na površini i često, kao što je već spomenuto, pod okriljem noći.
Da stvar bude još gora po Saveznike, najodvažniji njemački kapetani bi se infiltrirali s podmornicama unutar samoga konvoja u prostoru između trgovačkih brodova i vojne pratnje koja je bila na rubovima istog, stvarajući još više destrukcije i kaosa.
Iste godine Nijemcima se pridružila skupina od tridesetak talijanskih podmornica s operativnim zapovjedništvom u Bordeauxu. I dok prvih mjeseci nisu ostvarile znatan uspjeh, s vremenom su postale sve učinkovitije te su do kraja 1943. talijanske podmornice potopile preko 100 brodova, odnosno više od od pola milijuna tona materijala.
1941. godine bitka za Atlantik se počela okretati u korist Saveznika iz nekoliko razloga. U to su vrijeme Sjedinjene Države još uvijek bile neutralna zemlja, a ne stvarni dionik u ratu, ali je SAD već mjesecima slao pomoć Britancima. U sporazumu 'Razarači za Baze', Sjedinjene Države su Velikoj Britaniji dale 50 starih razarača u zamjenu za zakup nekih od najvažnijih vojnih baza širom svijeta na 99 godina. Sjedinjene Države su također slale vlastite razarače kao pratnju konvojima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
