Uoči nedavno održane Konferencije UN-a o klimatskim promjenama (COP26) u Glasgowu, brojne ključne bliskoistočne države poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije i Turske (posljednja zemlja G20 koja je ratificirala Pariški sporazum) nedavno su objavile svoju namjeru da postanu CO2 negativne ekonomije do sredine stoljeća. Ovaj novi klimatski fokus, koji dodatno naglašavaju njihova velika izaslanstva u Glasgowu, odražava trendove koji su u tijeku od početka godine. Prije samo nekoliko mjeseci Izrael je najavio svoju namjeru da smanji domaće emisije za 85 posto u sljedeća tri desetljeća, dok je nekoliko zemalja Zaljeva i Sjeverne Afrike na sličan način dodatno razvilo svoje klimatske ciljeve i prijelaz na "čistu" energiju.
Mnogi od njih su doista vrlo izloženi utjecaju klimatskih promjena, često moraju podnijeti teret jakih šumskih požara, suša i ekstremnih vremenskih pojava. Kao takvi, postoje jasni znakovi promjene središnjeg položaja klimatske politike na globalnoj pozornici i spremnosti nekih ključnih aktera u regiji Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA) da pokažu proaktivnost u promicanju tranzicije prema čistoj energiji. Ipak, golemi izazovi koje bi zahtijevao takav ubrzani program diverzifikacije gospodarstva i nedostatak jasnih putova za navedeni proces dovode u sumnju potencijalnu provedbu ovih akcija, koje predlažu zemlje koje - prema vlastitom priznanju - ne mogu jednostavno "zatvoriti slavinu ".
Saudijska Arabija, vođa arapske skupine na COP26, zadržava dvosmislen stav o klimi. Najava neto neutralnosti do 2060. odnosi se samo na domaće emisije, a ne na znatno veći volumen koji generira izvezena nafta, koja čini 60 posto njezina BDP-a. Saudijski pristup usredotočuje se na smanjenje utjecaja industrije na okoliš kroz tehnologije za hvatanje ili neutraliziranje ugljičnog dioksida i monoksida ili rješenja temeljena na prirodi za nadoknađivanje emisija, kao što je sadnja 10 milijardi stabala u Saudijskoj Arabiji i dodatnih 40 milijardi u regiji MENA. Postupno ukidanje ugljikovodika postala bi konkretna opcija samo ako bi čista energija – uglavnom, zeleni vodik – postala vjerodostojna ekonomska alternativa za potporu nacionalne strategije diverzifikacije, Vizije 2030, stvarajući radna mjesta i prihode. Ipak, Saudijska Arabija sada prepoznaje političke prilike koje nudi klimatska diplomacija, a saudijsko vodstvo nastoji iskoristiti Bliskoistočnu zelenu inicijativu kako bi se Pustinjsko kraljevstvo nametnulo kao ključni regionalni sugovornik za globalne igrače.
Ratifikacija Pariškog sporazuma od strane Turske ne predstavlja prekretnicu u njezinoj predanosti borbi protiv klimatskih promjena. Turska je jedna od glavnih globalnih klimatskih žarišta i stoga je prilično ranjiva na različite klimatske opasnosti. Stoga je prilagodba klimi uvijek visoko na dnevnom redu Ankare. Ipak, budući da je zemlja u razvoju, ublažavanje klimatskih promjena u svrhu zaštite okoliša nikada nije bilo — i neće biti — toliko bitno za Tursku. Kako globalni troškovi tzv. fosilnih goriva rastu, Turska bi vjerojatno uravnotežila svoje oslanjanje na ugljen i prirodni plin velikim ulaganjem u obnovljive izvore energije, što bi značilo da priželjkuje ublažavanje posljedica. Čini se da je 2053. godina u dalekoj budućnosti, a dvojbeno je da je itko u Vladi napravio ozbiljnu kalkulaciju o ostvarenju tog cilja. Ipak, najvjerojatnije se nadaju da će budući tehnološki napredak olakšati postizanje ovog cilja.
Sjeverna Afrika doživjela je teške posljedice ekstremnih vremenskih događaja prošlog ljeta, s ogromnim požarima i toplinskim valovima koji su pogodili regiju. Unatoč velikom oslanjanju na fosilna goriva za njihovu domaću potrošnju, rastućoj domaćoj potražnji za energijom i ograničenom prodoru obnovljivih izvora, svaka zemlja u regiji najavila je plan tranzicije prema čistoj energiji. U tom kontekstu, Maroko i Egipat su najnaprednije zemlje u smislu instaliranih kapaciteta solarne i vjetroenergije, ambicioznih ciljeva za njihov razvoj i proaktivnosti u promicanju energetske tranzicije. U Maroku, koji ima najveći postotak instalirane električne energije iz obnovljivih izvora, tranzicija ima koristi od snažnog političkog opredjeljenja Monarhije. Egipat će, sa svoje strane, biti domaćin sljedeće UN-ove konferencije stranaka o klimatskim promjenama u Sharm-El-Sheiku 2022. godine. Klimatska diplomacija nova je dimenzija vanjske politike obiju zemalja. Kairo i Rabat privlače pozornost EU, Kine i zemalja Zaljeva u smislu međunarodne razvojne pomoći i ulaganja energetskih tvrtki. U budućnosti bi proširenje interkonekcija sa sjevernom obalom Sredozemnog mora i poboljšanje prekograničnih mreža sa susjednim zemljama mogli otvoriti zanimljive nove scenarije za gospodarsku integraciju regije.
Što se tiče mediteranske regije u cjelini, morat će se iskoristiti izvori financiranja. To uključuje mehanizam Europskog fonda za održivi razvoj plus, paket bespovratnih sredstava, tehničku pomoć, financijske instrumente i proračunska jamstva. Kvalificiranje za EU projekte od zajedničkog interesa omogućuje pristup EU Instrumentu za povezivanje Europe za financiranje prekomediteranskih projekata. Strateški projekti mogli bi promovirati mediteransko tržište s zelenom burzom električne energije. Europljani bi trebali uspostaviti partnerstvo sa zemljama sa strategijom zelenog vodika, kao što su Maroko ili Egipat, za uvoz zelenog vodika i razvoj lokalne industrije zelenog vodika. Dijalog o politikama kojim se osigurava tehnička i izgradnja kapaciteta podržat će dionike u provedbi zelene agende, posebno za gospodarstva koja se uvelike oslanjaju na fosilna goriva (npr. Alžir i Libija) ili gdje zelena tranzicija raste (npr. Tunis). Suradnja u okviru Europskog zelenog dogovora trebala bi ojačati otpornost osjetljivih područja stvaranjem lokalnog i uključivog zapošljavanja, smanjenjem siromaštva i ublažavanjem migracijskih izazova. Dijalog o politici mogao bi pomoći u rješavanju izazova Mehanizma EU za prilagodbu granica ugljika prema određenim izvozima Magreba u EU.
Kairo doživljava populacijski procvat, s više od 20 milijuna ljudi koji se okupljaju u gradu koji se i dalje širi, dok vlada gradi nove razvojne projekte u pustinji. Metropola je samo jedan primjer brze urbanizacije koja se danas događa u regiji MENA. Kako zemlje MENA postaju sve urbaniziranije, postavlja se pitanje koje su mogućnosti za održive gradove? Gradovi definitivno imaju transformativnu moć. Mogli bismo čak ići tako daleko da MENA nazivamo urbanom regijom, budući da dvije trećine stanovništva živi u gradovima, što je više od azijskog ili afričkog prosjeka. To je pozitivno jer su gradovi središnji u gospodarskom razvoju. Najnoviji podaci pokazuju da je u regionalnim glavnim gradovima prosječni BDP po stanovniku dvostruko veći od nacionalnog prosjeka. Tu se također troši više od šezdeset posto energije, više od šezdeset posto proizvoda i usluga, a gradovi su odgovorni za polovicu emisija ugljičnih plinova. Budući da su klimatske promjene najviše utjecale na njih, teoretski su gradovi solidna polazna točka za napore za ozelenjavanje.
Ali postoji više izazova u regiji MENA. Nova Leipziška povelja (2020.) opisuje politički okvir za održivi urbani razvoj koji omogućuje kompaktne, gusto, socijalno i ekonomski miješane gradove. Međutim, unatoč tome što su dijelovi bliskoistočnih gradova nevjerojatno gusti, gustoća gradova u regiji MENA je još uvijek niska. UN-a preporučuje gustoću od 15.000 osoba po četvornom kilometru, a bliskoistočni gradovi su u rasponu od 1.200-25.000 ljudi po četvornom kilometru. No, umjesto da postanu gušći, gradovi u MENA zapravo postaju sve manje naseljeni, gube 1,5 posto gustoće godišnje. Ovo je loše s ekološkog stajališta. Ne samo da se zgrade moraju zasebno hladiti i grijati, već i javnu infrastrukturu čine izazovom. Slabije naseljeni gradovi dizajnirani su za automobile i privatna vozila. Činjenica da mnoge zemlje MENA subvencioniraju i električnu energiju i gorivo stvara malo poticaja za planere i potrošače da učinkovitije koriste te resurse.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
