Centar opstaje, ali već mu se vidi kraj: Vox populi, a ne paradoks - Europljani podižu desnicu jer im stranke establišmenta ugrožavaju opstanak

Tijekom jučerašnjeg dana na izborima za EU parlament dogodilo se točno ono što se i najavljivalo. Nije bilo nikakvih iznenađenja. Desničarske stranke zabilježile su snažan uspon, kao što se i znalo da hoće, no reakcija EU establišmenta, koji je sad nakon dugo vremena, zapravo po prvi put, osjetio političku ugrozu, poprilično je nervozna. Iako je centar (više desni nego lijevi) zadržao dominaciju u EU parlamentu, neki uspon desnice vide krajnje dramatično, kao početak kraja same Europske unije.

Situacija nije toliko dramatična iako nije ni bezazlena po EU. Činjenica jest da stranke koje se uspinju, čak i ako sad još govore o potrebama reforme bloka, zapravo nemaju previše ljubavi prema Europskoj uniji, a kad bi jednog dana bile u stanju uzeti većinu možda bi blok jednostavno raspustile vraćajući se natrag na nacionalne okvire.

Dio panike proizlazi iz percepcije, odnosno nedostatka percepcije Europske unije kao demokratski funkcionalne tvorevine. Jer EU se u političkom smislu smatra(la) bastionom post-nacionalizma, krovnom organizacijom koja će biti tu da eliminira mogućnost stasanja tzv. neliberalnog nacionalizma. U tom smislu svakako jest šokantno da upravo stranke koje EU smatra nekompatibilne sa samom sobom sada pune fotelje EU parlamenta više no ikad pokazujući krivulju nezaustavljivog rasta.

Problem establišmenta u Bruxellesu i drugih EU elita koje su se rasporedile po centrima 27 zemalja članica je u tome da ovaj prodor desnice doživljavaju skoro kao nekakvu vanjsku operaciju, nešto što se vrši prema Europskoj uniji, a ne iz same Europske unije. Nadležni se dosta teško nose sa stvarnošću pa ovaj uspon desnice pripisuju eksternim čimbenicima, uključujući "dežurnoj" Moskvi.

I mjesecima prije izbora bilo je pokušaja da se kompletno jačanje europske desnice proglasi nekom vrstom "ruskog projekta" što pak pokazuje da su liberalne elite već stigle do faze teorija zavjera kakvima su se, često s pravom, rugali desničarima kad su ovi bili još na samoj margini.

Ali nije sve teorija zavjere, iako se neke stvari mogu objasniti zdravorazumski - činjenica jest da su brojne europske desničarske stranke "sklone" Rusiji u smislu da imaju drugačiju interpretaciju rata u Ukrajini i kako bi ga trebalo završiti za razliku od postojećih centrističkih i liberalnih vlasti u EU koje uvelike samo ponavljaju vanjskopolitička stajališta Washingtona.

Desnica - od Francuske, Njemačke, Austrije do Mađarske - želi prekid sukoba na europskom tlu i vide mirovne pregovore kao ključan korak prema tome. Naravno, nije samo desnica takvog stava, i ljevica je (ona dalje od centra), ali ljevica se ne može pohvaliti ovakvim izbornim rezultatima. Slovački premijer Robert Fico dolazi iz ljevičarske stranke i također zastupa okončanje rata u Ukrajini kroz pregovore i prekid daljnjeg slanja oružja za Kijev - zbog toga je sredinom prošlog mjeseca dobio nekoliko metaka u pokušaju atentata (trenutačno se oporavlja dobro unatoč teškim operacijama).

Do prošlog tjedna postojali su tek rijetke vladajuće točke u EU koje su otvoreno zagovarale mir u Ukrajini, zapravo samo Budimpešta i Bratislava. Od jučer se to uvelike mijenja iako su ovo bili izbori samo za EU parlament, ali volja birača odrazit će se i na nacionalnim razinama - negdje možda i vrlo direktno kao u slučaju Francuske gdje je uznemireni Macron odmah raspisao prijevremene izbore (vidi: Veliki Macronov gambit, posljedice po Europu, ali i rat u Ukrajini).

Ako desničarske stranke zaista donesu val pacifističke političke ideje na europskoj razini, zbog toga ih se može samo pozdraviti, koliko god to možda paradoksalno zvučalo. No, svi će očito morati prihvatiti činjenicu da su se vremena na čudan način promijenila. Stranke za koje bi se mislilo da će biti miroljubivije, stranke centra, liberali, zeleni, pretvorile su se u najveće ratne huškače koji traže još veći militarizam.

Ipak, bilo bi pogrešno reći da je to nešto što se sad događa jer takve paradoksalne promjene zapravo pratimo već preko desetljeća. Podsjetimo, bivši američki predsjednik Barack Obama osvojio je Nobelovu nagradu za mir 2009., a dvije godine kasnije naredio je brutalan napad na Libiju zajedno sa svojom državnom tajnicom Hillary Clinton za koju bi neki isto pomislili da je "osoba od mira", možda samim time što dolazi iz Demokratske stranke, no već tada postalo je vrlo jasno da takve pretpostavke ne vrijede.

Zapravo jedini američki predsjednik nakon dugo vremena koji za vrijeme boravka u Bijeloj kući nije pokrenuo niti jedan rat bio je Donald Trump, a on je predstavnik Republikanske stranke - i to njenog radikalnog desničarskog krila!

Vratimo se u Europu.

Europski parlament sam po sebi nije baš snažna institucija. EU komisija i EU centralna banka imaju veću moć, no EU parlament svakako ima svoju vidljivost i u sklopu njega definiraju se agende za blok. EU parlament ne može direktno inicirati nove zakone, ali ih može blokirati vetom. Nadalje, EU parlament je taj koji u konačnici odlučuje o najmoćnijoj poziciji u cijeloj Europskoj uniji - tko će biti na čelu Europske komisije.

Na toj poziciji je Ursula von der Leyen koja dolazi iz njemačkog desnog centra. Ove godine očekuje se da će se kandidirati za još jedan 5-godišnji mandat. Zanimljivo je da je i ona bila jedna od onih koji su upozoravali na opasnost od jačanja krajnje desnice, a sad, kad su glasači na izborima rekli svoje, medijski izvori navode kako se Ursula već dodvorava talijanskoj premijerki Giorgiji Meloni koja je sa svojom strankom Braća Italije jučer ostvarila jedan od najboljih rezultata. Dakako, von der Leyen će trebati potporu zastupnika u EU parlamentu, a iako je ovo scenarij koji nikako nije priželjkivala - pogotovo zbog činjenice da provodi snažnu pro-ukrajinsku politiku - spremna je za opstanak na poziciji izaći u susret desničarima.

Jasno, Meloni se tu nameće kao idealan "most" između EU elita i krajnje desnice jer njeni stavovi oko Ukrajine nisu toliko drugačiji. Ona, za razliku od desničarskih lidera u Francuskoj, Njemačkoj i drugdje, nema ništa protiv naoružavanja Ukrajine i zapravo je poprilično pro-NATO orijentirana. Dakako, valja primijetiti da je Meloni premijerka, odnosno u poziciji vlasti, dok su brojni drugi desničarski akteri u opoziciji te od tamo govore puno više o tome što njihovo biračko tijelo želi čuti dok Meloni pak prije svega komunicira s drugim elitama.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.