Iako još uvijek nema službene statistike o njegovoj veličini, egzodus etničkih Rusa i ruskih govornika iz Kazahstana očito je ubrzan otkako je Nursultan Nazarbajev prošlog mjeseca podnio ostavku na mjesto predsjednika. Nazarbajev je bio posljednji čelnik republike u sovjetskom razdoblju i čovjek kojeg su mnogi Rusi smatrali jamcem etničke harmonije.
Prema riječima Igora Pereverzeva, ruskog komentatora sa sjedištem u Kazahstanu, premda Nazarbajev ostaje na vlasti iza kulisa, novoizgrađeno post-Nazarbajevljevo rukovodstvo čini se manje zainteresiranim od njega u balansiranju interesa etničkih Rusa i etničkih Kazaha; umjesto toga, dolazeća politička elita izgleda više posvećena pristupu 'Kazahstanci prvi', barem što se tiče etničkih Rusa. Kao rezultat toga, iseljavanje ove važne manjine sigurno će rasti u nadolazećim mjesecima, čineći Kazahstan više kazahstanskim nego što je ikada bio.
Zapravo, Pereverzev piše, etnički Rusi i ruski govornici u Kazahstanu bili su šokirani ne toliko Nazarbajevom ostavkom - malo tko vjeruje da će stvarno napustiti vlast sve dok je živ - već munjevitom promjenom za preimenovanje glavnog grada Astane Nursultanu u njegovu čast. Za etničke Ruse, pa čak i za govornike ruskog govornog područja u Kazahstanu, novo ime je 'tako istočnjačko', a mnogi to sada shvaćaju kao znak novog nacionalističkog vodstva.
Ako emigriraju prema očekivanjima, udio etničkih Rusa u stanovništvu Kazahstana smanjit će se s oko 25 posto danas na manje od 10 posto u desetljeću ili dva. I u tom trenutku, Kazahstan će doista postati zemlja srednje Azije, a ne binacionalna republika kakvu je sovjetsko vodstvo prvotno uspostavilo.
Od 19. stoljeća postoji znatan broj ruskih stanovnika Kazahstana. Premda je njihov broj smanjen od raspada Sovjetskog Saveza, oni i danas ostaju istaknuti u kazahstanskom društvu. Iako je Nazarbajev široko zaslužan za mirno očuvanje delikatne međuetničke ravnoteže u Kazahstanu, stotine tisuća Rusa napustili su Kazahstan 1990-ih zbog loših ekonomskih prilika, ali i brojni drugi čimbenici pridonijeli su ovoj situaciji.
Nakon neovisnosti od Sovjetskog Saveza, kazaška vlada usvojila je politiku razvoja državnog jezika koji je težio afirmaciji etnički kazaške zemlje i promicanju kazaškog jezika i kulture. Jedan od aspekata te politike bila je odluka vlade da Kazahstan definira kao nacionalnu državu etnički kazaškog naroda u prvom ustavu zemlje 1993. i ponovno u svom drugom ustavu 1995. Godine 1994. Kazahstan je od neovisnosti održao svoje prve parlamentarne izbore. Na ovim izborima, kazaški kandidati osvojili su nerazmjeran broj mjesta u odnosu na ruske kandidate i u odnosu na demografski sastav zemlje u to vrijeme. Promatrači pripisuju preveliku zastupljenost kazaških političara izbornoj promjeni koju provodi vlada, ponajprije postavljanjem granica izbornih jedinica. Mnogi su Rusi to protumačili kao pokušaj promicanja kazaške dominacije na račun ruskog utjecaja.
Vladina jezična politika bila je glavni čimbenik koji je pridonio otuđenju Rusa i porastu međuetničkih napetosti u post-sovjetskom Kazahstanu . Nakon neovisnosti, vlada je prihvatila kazaški službeni jezik. Ruski je bio označen kao jezik međuetničke komunikacije, ali nije dobio službeni status. Tijekom devedesetih vlada je propisala kazaške instrukcije u školama i uvela kazaške zahtjeve fluentnosti za sva radna mjesta u javnom sektoru. Mnogi su se Rusi usprotivili tim mjerama i zagovarali službenu dvojezičnost, koja je odbijena. Vladina jezična politika dovela je do toga da su je mnogi Rusi doživjeli kao nepravdu, djelomično zato što je u vrijeme neovisnosti ruski jezik bio de facto jezik komunikacije u vladi i poslovanju. Većina Kazaha već je tečno govorila ruski, dok je vrlo malo Rusa tečno govorilo kazaški. Ova politika imala je učinak isključivanja velike većine ruskih govornika iz nekih od najpoželjnijih profesionalnih zanimanja. Ovi različiti događaji doprinijeli su sve većem osjećaju marginalizacije i isključenosti među Rusima u Kazahstanu. Mnogi Rusi su smatrali da su za njih i njihovu djecu u zemlji ograničene mogućnosti kao rezultat vladine nove lingvističke i obrazovne politike. Ove i druge pritužbe bile su glavni uzroci masovnog iseljavanja Rusa iz Kazahstana koji 1990-ih.
Unatoč nedostatku statistike, postoje dokazi da je novi egzodus već počeo. Pereverzev ističe: 'Praktički svaki dan, autohtoni stanovnik Alma-Ate čita na društvenim mrežama da se jedan od njegovih poznanika preselio u Rusiju zajedno sa svojom obitelji', iako je u Kazahstanu za njega bio ekonomski dobar život. Doista, komentator nastavlja: 'Čak i oni koji nikada nisu izrazili takvu želju ili bilo kakav razlog da to učine, sada razmišljaju o emigraciji'.
Na neki način, ova situacija paralelna je s onim što se dogodilo početkom 1990-ih, nakon raspada Sovjetskog Saveza; no plašeći se onoga što bi odlazak Rusa učinio gospodarstvu njegove zemlje i odnosima s Moskvom i ruskim poduzećima, Nazarbajev je učinio sve što je mogao kako bi usporio egzodus posvećujući posebnu pozornost etničkim Rusima svoje zemlje. To je naučio u vrijeme svog sovjetskog iskustva, koje je uključivalo i spominjanje 'više puta' bivšeg sovjetskog partijskog sekretara Mihaila Gorbačova. Nazarbajevljevi nasljednici nemaju sličnu pozadinu, a njihova je zemlja već daleko više kazaška nego kad je Nazarbajev došao na vlast krajem 1980-ih.
Etnički sastav kazaške vlade odražava rastući demografski pomak. U posljednjim desetljećima, primjećuje Pereverzev, 'udio ne-Kazaha u državnoj upravi konstantno se smanjivao'. Iako je prvi premijer neovisnog Kazahstana bio čovjek s ukrajinskim imenom Tereščenko, sadašnja vlada se sastoji isključivo od etničkih Kazaha.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
