Nakon što je NATO savez putem svojim vojnih intervencija usmjeravao rat u Bosni i Hercegovini prema Americi poželjnom kraju, CIA je usmjerila pogled na novo krizno žarište: Čečeniju i vanruske prostore nekadašnjeg SSSR-a koji je graničio s Rusijom, Turskom i Iranom. Za vrijeme Clintonove administracije tijekom devedesetih, geofizička testiranja Halliburtona i drugih velikih američkih i britanskih naftnih kompanija utvrdila su postojanje golemih ležišta nafte i prirodnog plina u Kaspijskom bazenu između Azerbajdžana, Kazahstana, Rusije, Turkmenistana i Irana. Dok je SSSR postojao sva ta područja su bila pod kontrolom Kremlja, a sada više nisu. To je pružilo Amerikancima šansu da iskoriste raspršenost energentima bogatog prostora kako bi okrenuli susjede protiv Rusije. Zapadne naftne kompanije British Petroleum i Amoco su nastojale preuzeti primat.
Procjene zapadnjačkih geofizičara glasile su da naftne rezerve Kaspijskog bazena iznose oko 200 milijardi barela što bi bila nova Saudijska Arabija, a američko ministarstvo za energiju je procijenilo rezerve prirodnog plina jednakim rezervama Sjeverne Amerike. Tržišna vrijednost naftnih i plinskih rezervi iznosila je bilijune dolara pa je razumljivo da su američki policy-makeri uputili svoj pogled prema Euroaziji.
Američko-azerbajdžanska trgovačka komora osnovana je 1995. kako bi u Clintonovoj vladi lobirala za angažman SAD-a u kaspijskoj regiji uključujući Kavkaz. U tu komoru su bili obuhvaćeni moćnici poput izvršnog ravnatelja Halliburton Corp.-a Dicka Cheneyja koji će američku vladu odvesti prema intervencijama u Afganistanu i Iraku. Na čelu komore je bio bivši državni tajnik i teksaški politički mešetar James Baker III. A tu su bili i Zbigniew Brzezinski, Henry Kissinger i Brent Scowcroft. Stoga nije iznenađujuće da je Kavkaz i tamošnji Čečenski rat zaintrigirao američke vođe.
1998. Clinton je zadužio Richarda Morningstara i Matta Bryzu za razvoj energetske strategije SAD-a na Kavkazu i Kaspijskom moru. Ideja američke vlade bila je izgraditi cjevovode neovisne o Rusiji od Kaspijskog jezera kroz južni dio kavkaske regije do Europe. Bryza i Morningstar imali su presudnu ulogu u izgradnji naftovoda Baku - Tbilisi - Ceyhan (projekta Američko-azerbajdžanske komore) koji će naftu prenositi od Bakua u Azerbejdžanu kroz Gruziju do Turske i Mediterana. Obojica su bili blisko povezani s Dickom Cheneyjem i Richardom Perleom (bivši vladin dužnosnik i pristaša upotrebe mudžahedina u borbi protiv Sovjeta u Afganistanu).
U povijesti je Čečenija bila obitavalište sufijskih muslimana koji su smatrali da je religija privatna stvar, a ne politička kategorija. No ubacivanje džihadista koji su bili povezani s Osamom Bin Ladenom proširilo je političku osnovu Al-Kaide. Američki obavještajci počeli su djelovati početkom devedesetih u Azerbajdžanu, a zatim su se proširili na Dagestan i Čečeniju.
Jedini naftovod koji je iz Bakua vodio dalje je prolazio kroz glavni grad Čečenije Grozni. Imao je kapacitet 100 000 barela dnevno, bio je dug 146 km i potjecao još iz sovjetskog doba. Prenosio je azersku naftu preko Dagestana i Čečenije do ruske luke Novorosijsk na Crnom moru. Taj naftovod je bio glavna smetnja i prepreka alternativnoj ruti američkih i britanskih naftnih kompanija koje su, naravno, željele izbjeći transport kroz Rusiju.
Bin Laden je instalirao svoga džihadističkog partnera Ibn al-Khattaba za zapovjednika, tj. emira mudžahedina u Čečeniji koji je bio rame uz rame s čečenskim islamističkim pobunjeničkim vođom Šamilom Basajevom. Ibn al-Khattab je radio u Saudijskoj Arabiji i borio se zajedno s Bin Ladenovim džihadistima u Afganistanu tijekom osamdesetih, ali i u ratu u Bosni i Hercegovini gdje je također potporu stranim radikalnim islamističkim borcima davao SAD. Vlada Saudijske Arabije je u dogovoru s Amerikom dala veliku financijsku pomoć Ibn al-Khattabovu čečenijskom ratu protiv Rusije odnosno njegovoj organizaciji Međunarodna islamska brigada. Na Kavkaskom gorju je Međunarodna islamska brigada brojila oko 1500 džihadista unovačenih u Čečeniji, Dagestanu, Saudijskoj Arabiji i drugim muslimanskim područjima.
Saudijske državne formalne, ali i neslužbene strukture javno su dale potporu ratu u Čečeniji te su otpor dijela Čečena ruskoj vlasti proglasile legitimnim džihadom i svetim ratom. Privatni saudijski donori su slali novce al-Khattabu i njegovim čečenskim drugovima. Džihadisti ranjeni u ratnim okršajima slani su na liječenje u saudijske bolnice. Bivši agent FBI-a, Ali Soufan, kazao je: "Sjedinjene Države su u Afganistanu, Bosni i Čečeniji bile na muslimanskoj strani." A osim toga, muslimanske snage su snabdijevali oružjem, novcem, opremom i svim potrebnim sredstvima.
Svojim zrakoplovima CIA je prevozila afganistanske i druge mudžahedine na Kavkaz odakle su ilegalnim putevima prebacivani preko gruzijske granice u Čečeniju. Još jedna baza za obuku i trening čečenijskih terorista nalazila se u Turskoj koja je ujedno bila i članica NATO saveza. U tim vremenima su saudijska obavještajna služba i CIA tijesno surađivale glede instrumentalizacije mudžahedina i Bin Ladenovih i drugih terorista.
1991. su se tijekom pregovora između američke naftne kompanije Chevron i Kazahstana, liderima središnje Azije obratili vodeći predstavnici američkih i britanskih naftnih kompanija. Tadašnji američki predsjednik George H. W. Bush je aktivno podupirao planove američkih naftaša što se tiče eksploatacije, kontrole izvora nafte u kaspijskom području te gradnje cjevovoda koji će transportirati naftu i plin prema Zapadu a neće ih kontrolirati Rusija. Iste godine su Heinie Aderholt, Richard Secord i Ed Dearborn (veterani američkih tajnih operacija u Laosu i Nikaragvi) pod plaštom naftne kompanije MEGA Oil stigli u Baku. Bush je dao svoju potporu ideji projekta izgradnje naftovoda koji bi transportirao naftu od Azerbajdžana preko Kavkaza do Turske, a naftovod bi bio pod neslužbenom, ali stvarnom kontrolom SAD-a.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
