Kina pokreće velike infrastrukturne projekte diljem svijeta, a mnogi njihovu pojačanu prisutnost pozdravljaju kao važan faktor razvoja, ali i alternative Zapadnim investicijama. No, do koje mjere ovi kineski projekti mogu biti na dobrobit zemalja u kojima se izvode, a koliko je riječ o strategiji Pekinga za širenjem utjecaja i kontrole? Dakako, svima je jasno da Kina ne "gradi" po svijetu iz nekakvog dobrotvorstva - interesi Pekinga svakako su na prvom mjestu. Unatoč tome, taj veliki razvoj treba pomno proučiti i definirati ima li on pozitivan, neutralan ili možda čak i negativan učinak na druge zemlje.
Zadnjih godina Kina je, proporcionalno njenom pojačanom djelovanju, na meti sve većih kritika upravo zbog tog djelovanja - neki idu tako daleko da čak tvrde kako je ovo neki novi oblik kolonijalizma. Naravno, treba pritom imati na umu da određenim silama, bez obzira bili kineski projekti za dobro ili loše, nikako ne odgovara uzlet kineske moći te samim time dio kritika dolazi isključivo iz te perspektive. Ipak, stvari nipošto nisu crno-bijele, kako ćemo i vidjeti, a cijela priča oko sve veće kineske financijsko-ekonomske prisutnosti ima više strana.
Kritičari tvrde kako Kina provodi jednu ekspanzionističku politiku kojom žele brzo zagospodariti raznim dijelovima svijeta. Riječ je o navodnoj "diplomaciji kreditne zamke". Što je to? Proces ide otprilike ovako - zemlja kreditor namjerno daje zemlji posuđivaču poveći kredit (pretpostavljajući da ga ova neće moći adekvatno vraćati) kako bi zauzvrat dobili nešto, u prvom redu ekonomske i političke ustupke.
U slučaju Kine takva "diplomacija kreditne zamke" donosi im veliki uspjeh - naime, taj novac posuđuje se gotovo isključivo za bitne infrastrukturne projekte (gradnja željeznica, cesta, morskih i zračnih luka itd.), a tko onda gradi te infrastrukturne projekte? Kineske kompanije, dakako. Dakle, stvar je jasna i lako se može razumjeti da ovakav aranžman višestruko ide u korist Kine - posuđuju novac (kojeg imaju već na pretek) u obliku kredita na koji dobivaju kamate, zapošljavaju svoju radnu snagu (koje imaju u izobilju) tim novcem... već samo to bio bi "odličan posao", ali ovdje po Kinu situacija postaje još i bolja.
Naime, ako zemlja koja se zadužila kod Kineza nije u stanju vraćati svoje kredite (što je nerijetko slučaj) - Kina ima "rješenje" i spremna je na dogovore, a ti dogovori možda su upravo ono što i traže. Kakvi dogovori? Recimo da izgradite zračnu luku s kineskim kreditom - ako novac ne možete vraćati Kinezi će vam ponuditi da im date novoizgrađenu zračnu luku u koncesiju na određeni niz godina. Ukoliko ste kao država u popriličnoj financijskoj stisci vjerojatno ćete im i dati misleći kako je benefit za vašu državu i dalje očit pošto je zračna luka tu. No, Kina će od takvog rješenja još i višestruko profitirati šireći i svoj fizički prostor operacija daleko od svojih granica kontrolirajući zračne luke, pomorske luke, željeznice...
Neki pak kažu - prije svega Amerikanci - kako Peking ne lovi samo dobar profit već kako im je u interesu proširiti i svoju vojnu moć putem, recimo, pretvaranja preuzetih prostora u vojne baze. Možda je to američka paranoja jer bi oni sami vjerojatno tako postupili u datoj situaciji, no na određenim mjestima tu bi moglo biti i istine.
U svakom slučaju, na tom principu funkcionira tzv. "diplomacija kreditne zamke". Zapravo moglo bi se reći kako nema tu velike razlike od ostalih kreditora - svi, od banaka do opskurnih lihvara, pokušat će od vas dobiti puno više nego su vam dali (a pošto taj novac ionako imaju, nisu vam zapravo "dali" ništa), a u slučaju Kine ona postaje jedan takav akter na znatno većoj, državnoj razini.
Mnogi će zaključiti kako je uzimanje kredita dobra opcija jedino ako možete od tog kredita zaraditi još više novca, recimo pri investiranju u dobru poslovnu ideju, a isto bi trebalo vrijediti i na državnim razinama. Primjerice, ako gradite novu pomorsku luku s kineskim novcem onda bi bilo dobro da imate i jasan plan profitabilnosti tog projekta, odnosno da zarada od iste može pokrivati i vraćanje kredita Kini i još ostvarivanje profita povrh toga, ako je moguće. Naravno, tako bi razmišljao oprezni biznismen koji se može uvaliti u velike probleme ukoliko mu računica nije točno, no što kada govorimo o državama? Tko uopće donosi odluku što se treba graditi i kreditirati? Često ljudi bez previše mudrosti i ekonomskog iskustva - političari, a isti su, ne treba to posebno naglašavati, itekako skloni korupciji.
Kada govorimo o velikim infrastrukturnim projektima govorimo i o jako velikom novcu, milijardama koje se "zaokružuju", a dio iznosa može lako biti upotrijebljen i u svrhe lobiranja političara s gore navedenim sklonostima. Nije iz toga teško zaključiti da će jedan gigantski kreditor poput Kine možda i radije surađivati s korumpiranom političkom elitom nego s nekom "čist račun, duga ljubav" vrste (ako takvih uopće ima).
Kina nije kreditor koji će upasti u probleme ako im par dužnika na vrijeme ne vrate ratu kredita - taj novac im je ionako već "vraćen" kroz zapošljavanje kineske radne snage koja radi na projektima koji se pokreću novcem od kredita. Dakle, Kini bi zanimljivije bilo - naročito ako im širenje utjecaja jest na agendi (a nema razloga da ne bi bilo!) - putem ovih poslova ujedno i "ući" u strane zemlje te od tamo širiti svoje operacije. I to bi, imajući u vidu rast, mogli čak odraditi i vrlo brzo, u svega nekoliko godina. Ne treba uopće pritom spominjati do koje mjere to izaziva strah kod sila koje su do sada "tradicionalno" imale svoj utjecaj raspršen diljem svijeta (SAD na prvom mjestu) - jer to nije samo širenje utjecaja, ovo što Kina radi je i "smjena utjecaja".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
