Borba protiv globalnog zatopljenja nije samo osiguravanje puta do neto nulte emisije ugljika za sve zemlje. Također se radi o pronalaženju kako najbolje zadovoljiti energetske potrebe ljudi diljem svijeta dok se radi na tom cilju. Ako se mora odustati od fosilnih goriva, što je sada postalo hitna potreba, s obzirom na trenutne ekološke izazove, zemljama u Africi i značajnom dijelu Azije. Koji je alternativni način opskrbe električnom energijom ljudima koji žive u tim zemljama? Koji je najbolji put za proizvodnju električne energije za siromašnije zemlje ako ne koriste rutu fosilnih goriva koju koriste bogate zemlje? To pak postavlja pitanje koliko će ovaj alternativni izvor energije koštati siromašnije zemlje i tko će plaćati račune nastale pri prelasku na ovaj novi izvor energije.
Rasprave o tim pitanjima, koja su bitna za rješavanje klimatske krize, potpuno su izostala s dnevnog reda COP26, koji je završen 13. studenog. Na njemu, uostalom, i nisu sudjelovale zemlje kojima se nameću rješenja. Financiranje cilja COP26 bilo je prikladno odvojeno od obveza prema smanjenju emisija ugljika i sada se suočava s neizvjesnom budućnošću, s obzirom da razvijene zemlje nisu ispunile svoje ranije "obveze" pružanja financiranja zemljama u razvoju kako bi im pomogle prilagodbe klimatskim promjenama i ublažavanju daljnjih porasta temperature.
Ovdje su neke brojke važne kako bi se razumjelo u kojoj su mjeri zemlje u razvoju pridonijele trenutnoj klimatskoj krizi i emisijama stakleničkih plinova. Europska unija i Velika Britanija (EU-UK) proizvode više od dvostruko veće emisije ugljika od cijelog afričkog kontinenta, iako imaju manje od polovice stanovnika u odnosu na Afriku. S manje od četvrtine stanovništva u odnosu na Indiju, Sjedinjene Države emitiraju znatno više ugljika od Indije - gotovo dvostruko više.
Tvrdi se da je cijena električne energije iz obnovljivih izvora sada pala ispod cijene električne energije iz fosilnih goriva, da bi svim zemljama, bogatim ili siromašnim, trebalo biti moguće da u potpunosti ukinu fosilna goriva i pređu na obnovljive izvore energije bez rješavanja problema pitanje financiranja. Istina je da je cijena po jedinici električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora danas niža od one iz fosilnih goriva. Međutim, ono što je ovdje zanemareno je da bi siromašne zemlje morale izgraditi tri ili četiri puta veći kapacitet za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora kako bi priskrbile istu količinu energije koju trenutno dobivaju iz postrojenja na fosilna goriva.
To je zato što je čimbenik opterećenja postrojenja (PLF) – koliko električne energije proizvede postrojenje u usporedbi s onim što može proizvesti kontinuiranim radom punim kapacitetom – za obnovljive izvore energije oko 20-40% u odnosu na postrojenja na fosilna goriva. Vjetar ne puše stalno, niti sunce sija noću. To znači da će zemlja morati izgraditi nekoliko puta veći kapacitet – i stoga uložiti više kapitala – koristeći obnovljivu rutu za proizvodnju iste količine električne energije koju bi dobila iz elektrana na fosilna goriva. Ova razina ulaganja u obnovljive izvore energije možda nije problem za bogatu zemlju. Ali za siromašnu zemlju koja pokušava izgraditi svoju osnovnu infrastrukturu električne energije, ceste, željeznice i druge javne infrastrukture, uključujući škole, sveučilišta i zdravstvene ustanove, ovaj prijelaz na obnovljive izvore energije neće biti lak bez financijske potpore bogatih zemalja.
Zbog toga je potpuno licemjerno traženje bogatih od siromašnih zemalja da daju obećanja, a da se ne obvezuju da će im dati bilo kakav novac. Bogate zemlje se mogu – i najvjerojatnije hoće – okrenuti i reći da su se siromašne zemlje obvezale osigurati neto nultu emisiju, te bi sada trebale posuđivati od bogatih zemalja uz visoke kamatne stope i ispuniti svoja obećanja, a inače se mogu suočiti sa sankcijama. Drugim riječima, to bi dovelo do novog oblika zelenog kolonijalizma. Drugi problem s obnovljivim izvorima energije kao glavnim izvorom električne energije je da postoje značajni dodatni troškovi za postavljanje mreže za kratkoročno ili dugotrajno skladištenje električne energije. Ovo je potrebno kako bi se moglo uravnotežiti dnevne fluktuacije ili sezonske fluktuacije koje se mogu pojaviti.
Primjerice, u Njemačkoj je ove godine došlo do značajnog usporavanja vjetrova ljeti, što je dovelo do oštrog pada električne energije proizvedene iz vjetra. U svom slučaju, Njemačka je uravnotežila nisku proizvodnju energije vjetra povećanjem proizvodnje električne energije iz elektrana na ugljen, što je dovelo do značajnog povećanja emisija stakleničkih plinova. U scenariju u kojem elektrane na ugljen ne postoje, što će zemlje učiniti kada kapacitet obnovljive energije varira? Dok se dnevne fluktuacije za zemlje koje koriste obnovljive izvore energije mogu zadovoljiti velikim baterijama veličine mreže, to nije izvedivo za sezonske varijacije. Te će zemlje morati ili koristiti sustave za pohranu s pumpom s hidroelektričnom energijom ili skladištiti vodik u velikim količinama.
Drugim riječima, prelazak na mrežu koja se u potpunosti temelji na obnovljivoj energiji tehnološki još je uvijek daleko. Moramo razviti nove tehnologije za skladištenje energije. Možda ćemo morati koristiti koncentrirane izvore energije – fosilne ili nuklearne – kako bismo ispunili zahtjeve dnevnih ili sezonskih fluktuacija do tog vremena. Druga mogućnost je korištenje fosilnih goriva bez emisije stakleničkih plinova. To znači ne dopustiti ugljičnom dioksidu da pobjegne u atmosferu i umjesto toga ga pumpati u podzemne rezervoare, ili ono što se zove hvatanje i sekvestracija ugljika. Od takvih projekata hvatanja ugljika u bogatim zemljama odustalo se u uvjerenju da će obnovljivi izvori energije riješiti problem emisije ugljika. Sada je jasno da obnovljivi izvori energije kao jedini izvor energije u mreži nisu dovoljni, a svijet će možda morati tražiti i druga rješenja.
U međuvremenu, kratkoročno, čini se da nuklearna energija nije trajno rješenje za kretanje prema čišćim izvorima energije jer "nema dovoljno vremena za nuklearne inovacije da spase planet", prema nedavnom članku u Foreign Affairs. Europska Komisija predstavila je državama članicama prijedlog da se ulaganja u nuklearne i plinske elektrane klasificiraju kao klimatski prihvatljiva. Nacrt se smatra kompromisnim rješenjem, s ustupcima posebno Francuskoj u nuklearnoj energiji i Njemačkoj u području prirodnog plina. Europska javnost podijeljena je oko te inicijative, te će trebati još neko vrijeme da se doista postigne pomak u tom pravcu. To znači da su plin, nafta i ugljen jedina kratkoročna rješenja koja su pred nama za suočavanje s dugoročnim i kratkoročnim fluktuacijama u proizvodnji energije.
I ovdje postaje jasna dvoličnost bogatih zemalja. Bogate zemlje poput onih u Europi i Sjevernoj Americi imaju dovoljno resursa plina. Siromašnije zemlje poput Indije i Kine nemaju; imaju samo resurse ugljena. Umjesto rasprave o tome koliko bi stakleničkih plinova svaka zemlja trebala emitirati, bogate zemlje odlučile su se usredotočiti na to koje gorivo treba postupno izbaciti. Da, ugljen emitira dvostruko veću količinu ugljičnog dioksida u usporedbi s plinskim elektranama za proizvodnju iste količine električne energije. Ali ako zemlje proizvode dvostruko veću količinu električne energije iz plinskih elektrana nego iz ugljena, i dalje će proizvoditi istu količinu emisije ugljika. Ako SAD ili EU-UK proizvode više emisija ugljika od Indije ili Afrike, koje imaju veće stanovništvo, zašto tražiti postupno ukidanje samo ugljena, dok SAD ili EU-UK ne postavljaju takve ciljeve za postupno ukidanje svojih emisija ugljika korištenjem plinskih elektrana?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
