U sukobu između Rusije i Ukrajine, sve se više ističe pitanje odgovornosti društvenih institucija, prije svega crkava. Prije par dana se u Kijevu susrelo vijeće religijskih zajednica kako bi zajedno pozvali na mir. Taj je poziv došao izuzetno kasno. Klasična je to pogreška razumijevanja kriza. Naime, upravljanje krizama (uključujući upravljanje svojom organizacijom) se odvija prije nego kriza nastane. Kad se ona odvija, malo toga se može učiniti, a potom slijedi postkrizno upravljanje. U posljednjih osam godina, za vrijeme kojih je poginulo preko 15 tisuća ljudi na istoku Ukrajine u borbama između ukrajinskih snaga i skupina ukrajinskih Rusa, Crkve su se samo međusobno gložile i svađale. Često su bile u službi svojih vlada i međunarodnih silnica, a kad je trebalo reagirati na temelju vjerskih uvjerenja, ostale su u tišini.
Pravoslavci su veći dio modernog doba proveli u neugodnom plesu sa Zapadom. Kroz to vrijeme, pravoslavni kršćani nisu se slagali oko toga kakav bi njihov odnos trebao biti prema liberalnom, sekularnom, racionalističkom svijetu. I ovaj sukob je došao do vrhunca, lomeći se po starim etničkim i nacionalnim linijama koje su tako dugo definirale identitet u pravoslavnom svijetu. S jedne strane sukoba je ekumenski patrijarh Konstantinopola, kulturološki i jezično grčki klerik, koji je povijesno polagao pravo na vodstvo pravoslavlja. Već veći dio stoljeća, carigradski patrijarh se kretao prema Zapadu i vjerojatno mnogim njegovim vrijednostima. Današnji dužnosnik na apostolskom prijestolju svetog Andrije govori jezikom ljudskih prava, vjerskih sloboda i povjerenja u znanost. Ovakav stav dobrim dijelom proizlazi iz nesigurne uloge Patrijaršije kao predstavnika manjinske vjere u Turskoj. Istodobno, moskovski patrijarh, nakon što je povratio velik dio bivšeg političkog utjecaja svoje dužnosti u postsovjetskoj Rusiji, preuzeo je predvodnicu ne samo tradicionalističke pravoslavne stvari, već je djelovao kao podrška i simbol vjerskim konzervativcima diljem svijeta.
Ukrajina je bila rano i trajno žarište u ovom sukobu. Carigradski patrijarh je 2018. dodijelio neovisnost Pravoslavnoj crkvi u Ukrajini (status poznat u pravoslavnom svijetu kao autokefalnost). Posljedice su bile značajne - iako većini promatrača nije očito da su posljedice značajne ili povezane. Otkako je Krim referendumom pripao Rusiji, odnosi između dviju zemalja posebno su zategnuti. Te se napetosti ogledaju u vrlo različitim pristupima dviju crkava prema Rusiji.
Starija i veća crkva je Ukrajinska pravoslavna crkva – Moskovska patrijaršija. Prema statistici ukrajinske vlade, ova crkva je 2018. imala preko 12.000 parohija. Podružnica Ruske pravoslavne crkve, pod duhovnom je vlašću patrijarha moskovskog Kirila. Patrijarh Kiril i njegov prethodnik, patrijarh Aleksij II, u više navrata su isticali snažne veze koje povezuju narode Ukrajine i Rusije. Nasuprot tome, druga, novija crkva, Pravoslavna crkva Ukrajine, slavi svoju neovisnost od Moskve.
Uz blagoslov carigradskog ekumenskog patrijarha Bartolomeja, svečano vijeće koje se sastalo u Kijevu u prosincu 2018. godine, stvorilo je novu crkvu i izabralo njezina poglavara, mitropolita Epifanija. Patrijarh Bartolomej je u siječnju 2019. formalno priznao ovu crkvu kao zasebnu, neovisnu i ravnopravnu članicu svjetskog zajedništva pravoslavnih crkava. Potpuno samoupravna, Ukrajinska pravoslavna crkva bila je kulminacija desetljeća napora ukrajinskih vjernika koji su željeli svoju vlastitu nacionalnu crkvu, slobodnu od bilo kakvog stranog vjerskog autoriteta. Kao izraz ukrajinske duhovne neovisnosti, ova nova samoupravna pravoslavna crkva Ukrajine bila je izazov Moskvi. U pravoslavnoj terminologiji, pravoslavna crkva Ukrajine tvrdi autokefalnost.
Za razliku od Katoličke crkve, koja ima jednog vrhovnog duhovnog vođu u papi, svjetska pravoslavna crkva podijeljena je na 14 općepriznatih, neovisnih, autokefalnih ili samostalnih crkava. Svaka autokefalna crkva ima svog poglavara. Svaka autokefalna crkva drži se iste vjere kao i njene sestrinske crkve. Većina autokefalija su nacionalne crkve, poput Ruske, Rumunjske i Grčke pravoslavne crkve. Pravoslavna crkva Ukrajine traži svoje mjesto među ostalim autokefalnim crkvama, ali velik dio drugih crkava ju ne priznaje. Pravoslavna crkva Ukrajine ima preko 7000 parohija u 44 eparhije. Ona smatra Ruse i Ukrajince kao dva različita naroda, od kojih svaki zaslužuje imati svoju vlastitu posebnu crkvu.
I u Rusiji i u Ukrajini, pravoslavno kršćanstvo je dominantna religijska tradicija. Prema istraživanju Pewa iz 2015., 71% Rusa i 78% Ukrajinaca izjasnilo se kao pravoslavci. Vjerski identitet ostaje važan kulturni čimbenik u oba naroda. Pravoslavni kršćani u Rusiji i Ukrajini vuku svoju vjeru do obraćenja Velikog kneza Kijevskog 988. godine. Poznat kao Vladimir kod Rusa, a Volodimir kod Ukrajinaca, poganskog velikog kneza krstili su misionari iz Konstantinopola, glavnog grada Bizantskog Carstva. Kijev je postao najvažnije vjersko središte istočnih Slavena. Uništen 1240. od strane Mongola, Kijev je propao, a njegov sjeverni susjed, Moskva, postajao je sve moćniji. Do 1686. Rusija je osvojila istočnu Ukrajinu i Kijev. Te je godine carigradski patrijarh svoju duhovnu vlast nad Ukrajinom formalno prenio na moskovskog patrijarha. U 20. stoljeću rastući nacionalistički pokret zahtijevao je ukrajinsku neovisnost i za crkvu i za državu. Iako je Ukrajina postala neovisna država 1991., njezina jedina univerzalno priznata nacionalna pravoslavna crkva ostala je podređena Moskvi.
Neki ukrajinski pravoslavni kršćani pokušali su stvoriti autokefalnu crkvu 1921., 1942. i 1992. Ti su napori uglavnom propali. Crkve koje su osnovali nisu bile priznate od strane svjetske pravoslavne zajednice. U travnju 2018. Petro Porošenko, tada predsjednik Ukrajine, ponovno je pokušao formirati autokefalnu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu. Ne manje od tri različite crkve tvrdile su da su prava Ukrajinska pravoslavna crkva. Porošenko se nadao da će ujediniti ova suparnička tijela. Ukrajinska pravoslavna crkva – Moskovski patrijarhat bila je najveća crkva i uživala je priznanje svjetske pravoslavne zajednice. Međutim, ona podliježe moskovskom patrijarhu – neprihvatljiv status za mnoge Ukrajince. Dvije druge crkve, Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva i Ukrajinska pravoslavna crkva-Kijevski patrijarhat, nisu uspjele dobiti priznanje od drugih pravoslavnih crkava.
Danas, dva glavna suparnička izraza pravoslavlja u Ukrajini odražavaju dvije različite povijesne vizije odnosa između Rusa i Ukrajinaca. Za Moskovsku patrijaršiju Rusi i Ukrajinci su jedan narod. Stoga bi ih jedna crkva trebala ujediniti. Ruski predsjednik Vladimir Putin iznio je upravo ovaj argument u nedavnom nastupu. On opisuje Pravoslavnu crkvu u Ukrajini kao napad na 'duhovno jedinstvo' ruskog i ukrajinskog naroda.
Pravoslavna crkva u Ukrajini ima sasvim drugačiji stav. U intervjuu za British Broadcasting Corp., mitropolit Epifanije odlučno je odbacio 'ruske carske tradicije'. Kao zaseban narod s jedinstvenom kulturom, Ukrajinci zahtijevaju neovisnu crkvu. Budućnost Pravoslavne crkve u Ukrajini je upitna. Uživa potporu nekoliko svojih sestrinskih crkava. Istodobno se suočava s žestokim otporom Moskve. Za sada ostaje izvor kontroverzi između Rusije i Ukrajine. No ta je napetost ujedno i napetost između Carigrada i Moskve.
Nedavno, 29. prosinca 2021., Sveti sinod Moskovske patrijaršije, vodeće tijelo Ruske pravoslavne crkve, objavio je svoju odluku o osnivanju Patrijaršijskog egzarhata u Africi za koju se očekuje da će uključivati 102 klerika u osam zemalja. Velika je stvar u tome što su svi klerici koji su nedavno bili pod patronatom Moskve bili članovi Aleksandrijskog grčkog pravoslavnog patrijarhata, a Moskovski sinod izričito vezuje svoju odluku o stvaranju novog egzarhata i poželi dobrodošlicu ovom svećenstvu odluci Aleksandrijskog patrijarha da priznaju neovisnost Ukrajinske pravoslavne crkve.
Sada kada se sukob preselio u Afriku, njegove političke implikacije postale su još oštrije. Pravoslavna crkva u Africi nije ni bogata ni velika. S izuzetkom nekih značajnih grčkih zajednica u Egiptu i Južnoj Africi (koje definitivno nisu na tržištu za novog ruskog biskupa), relativno malo afričkih obraćenih zajednica na kontinentu nije ni financijski bogato ni politički moćno – zasad.
Moderna Rusija također ima planove za Afriku, gdje se nastoji natjecati s Kinom i zapadnim silama za utjecaj na kontinent prirodnih resursa i rastućih tržišta. I nema sumnje da je Rusija posljednjih godina sve više nastojala koristiti Rusku pravoslavnu crkvu kao instrument stranog utjecaja: u Ukrajini, Srbiji, zapadnoj Europi i Sjedinjenim Državama. Taktika koju je omogućila samo želja Moskovske patrijaršije da se uspostavi kao vođa konzervativne pravoslavne stvari. To čini malu autohtonu afričku pravoslavnu zajednicu vrlo vrijednim geopolitičkim bogatstvom. A zauzvrat, ovo novo afričko bojno polje naglašava zašto je krajnje vrijeme da oni izvan pravoslavnog svijeta počnu posvećivati mnogo veću pozornost sukobu između Moskve i Konstantinopola, jer je on i izvor problema i proxy rat. Sve što trebate razumjeti o trenutačnom sukobu Rusije sa Zapadom – politički, ekonomski i kulturno – može se pronaći u ovoj žestokoj borbi između klerika u crnim haljinama.
I dok je povijest možda nepoznata, a kontekst čudan većini onih koji žive u Europi i Sjevernoj Americi, ovdje postoji povijest i kontekst koji se više ne može zanemariti. Jer, kao što smo naučili na teži način tijekom rata protiv terorizma, ako se pretvaramo da je sukob izvan Zapada isključivo oko Zapada, riskiramo da propustimo važne nijanse koje nas ostavljaju otvorenim za teško razočaranje i gubitak u godinama koje dolaze.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
