Tijekom tri generacije 20. stoljeća ateistički učenici Lenjina nasilno su pokušavali osloboditi svoje podanike "opijumske" ovisnosti religije. Nisu uspjeli. U mnogim, iako ne svim dijelovima bivšeg komunističkog bloka, kršćanstvo nije samo preživjelo, već je dalo poticaj nacionalnom i društvenom preporodu. U nekim zemljama, poput Poljske, Mađarske i Litve, to je značilo rimokatoličanstvo. U drugima, poput Rusije, Ukrajine, Srbije i Gruzije, to znači pravoslavlje. Za nasljednike povjerenika koji sada vladaju većim dijelom Europe preko birokracija NATO-a i Europske unije, religija - ili barem kršćanstvo - ostaje retrogradna sila koju treba prevladati. Pomaže im činjenica da su se u zapadnoj Europi konzumerizam, feminizam, LGBT, multikulturalizam i druge materijalističke postmoderne alternative pokazale daleko opasnijim za kršćanstvo od dinamita, metaka, koncentracionih logora.
Tu je i geopolitički element. Jer najveći cilj NATO-a i EU je uklanjanje snage Rusije, a tu ulogu igra i pravoslavna crkva. Iz perspektive zapadnih birokrata pravoslavno kršćanstvo nije ništa drugo do instrument meke moći Kremlja. Barem tako vide situaciju u Sjedinjenim Državama, gdje State Department smatra slijedeće: "Crkva sa svoje strane djeluje kao meka ruka vlasti ruske države, vršeći svoj autoritet na načine koji pomažu Kremlju u širenju ruskog utjecaja kako u neposrednom susjedstvu Rusije, tako i širom svijeta. Kremlj pomaže i Crkvi koja radi na povećanju njezina dosega. Vladimir Jakunin, jedan od Putinovih unutarnjih krugova i pobožni član Ruske pravoslavne crkve, 2007. olakšao je pomirenje te institucije s Ruskom pravoslavnom crkvom u egzilu (koja se rano u sovjetsko doba odvojila od Moskovske patrijaršije, kako ne bi morala surađivati s novom boljševičkom državom), a pomirenje je uvelike povećalo utjecaj i autoritet Moskovskog patrijarha Kirila izvan Rusije. Putin je, hvaleći ovaj događaj, primijetio međusobnu povezanost rasta moći RPC-a u inozemstvu s njegovim međunarodnim ciljevima: "Oživljavanje crkvenog jedinstva presudan je uvjet za oživljavanje izgubljenog jedinstva cijelog "ruskog svijeta", koji je oduvijek imao pravoslavnu vjeru kao jedan od njegovih temelja."
Razbijanje crkvenog jedinstva je stoga jedan od ciljeva geopolitičkih borbi. Ponavljajući situaciju u Ukrajini, novi crnogorski zakon postavlja pozornicu državnom oduzimanju crkvenih posjeda i pretvara ih dijelom Crnogorske pravoslavne crkve, pod pokroviteljstvom predsjednika Mila Đukanovića. Protesti su izbili i u Crnoj Gori i u Srbiji, pri čemu je crnogorska policija vrlo demokratski pretukla neke prosvjednike, uključujući episkopa kanonske crkve. U Beogradu je vladajući Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve negirao novi zakon i izrazio svoju podršku kanonskoj Crkvi. Ostaje da se vidi što će učiniti zapadne vlade, ali na osnovu ukrajinskog presedana nije teško pogoditi. Usvajanje zakona o "vjerskoj slobodi" koji otvara vrata progonu određene vjere obično bi se moglo smatrati zastrašujućim kršenjem ljudskih prava, ali kada se to učini pravoslavnim Srbima u Crnoj Gori, Zapadu nešto takvog nimalo ne smeta. Do ovog trenutka, osim nespecifičnog demonstracijskog upozorenja, nema objavljene izjave iz veleposlanstva Sjedinjenih Država u Podgorici, ni na engleskom ili na nekom drugom jeziku, bilo da se radi o srpskom ili crnogorskom. Očito tući neke svećenike je manje važno nego tući neke druge.
Raskidanje kanonskog jedinstva crkava je dodatna snaga i poriv za razbijanje pravoslavlja kao univerzalne istočne Crkve. Jedinstveni identitet pravoslavnih država je potencijalna opasnost provoditeljima realpolitike jer se on sve više okuplja oko Rusije, kao Trećeg Rima i najveće pravoslavne zemlje na svijetu. No, taj raskol ne bi bio moguć da samo pravoslavlje nije duboko zagrizlo za herezu etnofiletizma. Velike crkve su i dalje povezane s nacionalnim identitetom, što je velika zloupotreba kršćanstva i u čemu se spaja modernističko shvaćanje nacije s predmodernim shvaćanjem kršćanskog naroda. Ujedno je to neuspjeh prepoznavanja starih kanona Pravoslavne crkve, gdje mjesna crkva nije nacionalna niti državna, već se temelji na eparhijama i mitropolijama, u dijecezama okupljenim oko episkopa. Elastičnost decentraliziranog pravoslavnog sustava je dobar primjer razvoja za druge kršćanske crkve, a da se pritom ne gubi jedinstvo doktrine i liturgije.
Nacionalizam 19. i 20. stoljeća, zajedno s borbom protiv prijašnjih vladara, vidi crkvu kao dio nacionalne ideje, kao instrument za održavanje jezika i tradicija. Kršćanski istok je ostao vjeran bizantijskom modelu teokracije, poznatom kao cezaropapizam ili simfonija, gdje je kršćanski vladar istovremeno središte kršćanskog carstva i vođa crkve. Euzebije Cezarejski ga čak naziva Božjim predstavnikom na zemlji. Car Justinijan I. je u svom poznatom zakoniku dao klasičnu definiciju odnosa države i crkve u pravoslavlju: "ako je kler u bilo kojem smislu slobodan krivnje i posjeduje pristup Bogu, a ako carevi vladaju jednako i pravedno državom koja im je povjerena, opća harmonija (simfonija) će uslijediti". U toj simfoniji, crkva prihvaća autoritet cara kao zaštitnika crkve i čuvara jedinstva vjere, a car istovremeno ograničava svoj autoritet i daje svećenicima čistu duhovnu prevlast u očuvanju pravoslavne istine i poretka u crkvi. Car je stoga podložan duhovnom vodstvu kao sin Crkve. Država je zainteresirana za samoodržavanje unutar sustava zemalja i projicira svoju moć u međunarodnoj politici, dok crkva djeluje putem religijskih metoda, vodeći zajednicu prema boljem duhovnom napretku i spasenju. Ipak, u praksi, prava simfonija nikad nije postignuta i car je uvijek bio u daleko privilegiranijoj poziciji od crkve, čak i u dogmatskim pitanjima vjere.
Pojava nacionalnih pokreta i početak nacionalnih država u vrijeme raspada velikih multietničkih i viševjerskih carstava, vodilo je stvaranju nacija koje su sačuvale strogu pravoslavnu religijsku kulturu. U novim uvjetima i potrebama stvaranja ujedinjenog društvenog tkiva, ovi nacionalni pokreti koriste etno-simbolizam kao vezivo, a to uključuje i religiju. Religija nije proizvela nacionalizam, iako su svećenici često biti obrazovni kadar koji je širio nacionalne ideje; upravo suprotno, nove sekularne elite su nastojale širiti nacionalizam i stvarati nacionalne države, a religiju su koristili kao jedan od zajedničkih nazivnika nacije. No, Crkva nije nacionalna. Ova ne-nacionalna karakteristika Crkve je prisutna od apostolskih vremena. Najkasnije na Jeruzalemskom ili Apostolskom saboru odlučeno je da se kršćanstvo neće vezivati uz niti jedan etnicitet. Temeljno pravoslavno crkveno pravilo počiva na ideji da gdje god opstaje Sveta Euharistija, tamo je Crkva i cijelo Tijelo Kristovo; ideja mjesne Crkve proistječe iz činjenice da se Euharistija slavi na pojedinačnom mjestu i stvara univerzalnu zajednicu (katolicizam) sa svim članovima Crkve. Ovo znači da svaka euharistijska zajednica implicira uključenost svih članova Crkve u pojedinačnom vremenu, bez obzira na dob, zanimanje, spol, rasu, jezik itd. Također postoji i zemljopisna priroda euharistije koja govori da je euharistija uvijek zajedništvo jednog mjesta. Stroga je zemljopisna podjela: jedan grad, jedna zajednica u kojoj su narod i kler okupljeni pod jednim biskupom, odnosno kako se kaže u grčkom originalu, jedna Crkva – jedna Euharistija – jedan Grad.
S obzirom na dobro obrazovanje i pismenost svećenika, u 19. stoljeću su oni često bili nosioci nacionalnih ideja, a crkva je ubrzo shvatila kako je nacionalizam važna i moćna ideja za narodne mase kao i za političku elitu, pa je ohrabrivala nacionalne pokrete i postala je nacionalnom crkvom. Ovo se osobito odnosi na pravoslavne Slavene koji su pomiješali Crkvu s nacijom i znali su kako iskoristiti Crkvu za ciljeve nacionalne politike. Crkve su proglašavali srpskim, ruskim, bugarskim, zaboravljajući da su prije svega te crkve pravoslavne i univerzalne. Zbog toga je u posljednja dva stoljeća nacionalizam bolest pravoslavlja. Istovremeno, jačanje nacionalizma je protivno odlukama Crkve i tvori modernu herezu etnofiletizma. Etnofiletizam je crkvena ideja koja smatra da mjesne autokefalne crkve ne moraju biti temeljene na mjesnim ili eklezijalnim kriterijima već na etničkim ili nacionalnim. Naravno, niti jedna crkvena zajednica ne može odbaciti etničke, kulturne, prirodne, društvene i druge osobitosti pojedinog mjesta, ali je također važno utvrditi koliko mjesna kultura može utjecati na Crkvu i nikada se ne smije zaboraviti da zajednica u Kristu, utemeljena u Euharistiji, vodi nadilaženju svih podjela, prirodnih i društvenih, i osigurava preživljavanje u svijetu unatoč ili usprkos dezintegraciji, fragmentaciji i dekompoziciji. Drugim riječima, "mjesne kulture i običaji su važni, ali crkvena poruka je važnija". Može se govoriti o lokalnim tradicijama, ali one ne mogu biti protivne ili suprotne tradiciji Crkve, što znači iskazima apostolskih otaca, ranokršćanskih apologeta i crkvenih otaca, ideje jedinstva naroda oko sakramenata.
Nacionalnost u Srpskoj i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi je stoga element krivovjerja i dopušta da se događaju ovakvi raskoli i fizički sukobi. Kada bi vjerski dužnosnici shvatili kako ih njihov poziv više spaja nego razdvaja, tada bi se počeli rješavati strukturalni problemi pravoslavlja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
