Dan kad je ubijen Hassan Nasrallah: Suprotstaviti se Izraelu na granici bila je nemoguća i samoubilačka misija, ali ispravna - dok je cijeli svijet mirno gledao ubijanje i razaranje Gaze pružio je jedini otpor

Hassan Nasrallah svoje govore često je završavao s izjavom "ako se vidimo, vidimo se". Skoro cijelog svog života znao je da je meta, da svakim danom postaje sve važniji cilj, kako za Izrael tako i za druge neprijatelje. Imao ih je i mimo Izraela, pa i u samom Libanonu, ali isti su uvijek bili brojčano inferiorni prema nacionalnim, regionalnim i globalnim masama njegovih pristaša. Za Izrael je bio vođa "najveće terorističke vojske na svijetu", za mnoge druge najistaknutije lice otpora izraelskim agresijama i do zadnjeg dana čuvar palestinskog naroda.

Kada je izbio rat u Gazi prije gotovo godinu dana Hezbollah se nisu morali uključiti, čak ni Iran ih nije mogao nagovoriti na takvu suicidalnu misiju. Hezbollah je od pokreta zaista prerastao u vojsku koja je snažnija i od libanonske nacionalne, ali s ciljem zaštite samog Libanona, ne s idejom da bi mogao voditi otvoreni ili napadački rat protiv Izraela koji ima beskonačnu podršku SAD-a.

Unatoč tome Hezbollah se gotovo od prvog dana uključio u pokušaj rasterećenja ogromnog pritiska pod kojim se našao palestinski narod u Gazi. Razmjena vatre između Hezbollaha i Izraela, na relaciji južni Libanon - sjeverni Izrael, bila je jedna od rijetkih pomoći palestinskim snagama u Gazi koje su se suočile s vojno daleko moćnijim protivnikom. Kasnije su se uključili i daleki Hutiji povremeno lansirajući dronove i rakete koje su letjele gotovo 2 tisuće kilometara do Izraela, a zatim još i snažnije blokirajući pomorske linije u Crvenom moru ne bi li time bar donekle dodatno pridonijeli pritisku na Izrael. Ali najveći pritisak, jedini konkretan i bez popuštanja, dao je Hezbollah.

Ostatak svijeta, uključujući one koji su jaki samo na riječima poput turskog predsjednika Erdogana, uvelike su mirno gledali kako Izrael svakodnevno uništava Pojas Gaze i njen narod, ubijajući na tisuće žena i djece. Nakon godinu dana rata Gaze zapravo više niti nema, kako je prije nekoliko dana zaključio autor Norman Finkelstein. Gaza je sravnjena. Prema nekim procjenama bilo bi potrebno čak 80 godina da se obnovi. Narod koji je još uvijek u Gazi tamo je samo jer mu izraelska vojska ne dozvoljava da ode (zajedno s Egiptom koji blokira svoj dio granice). U konačnici će se sve te ljude jednostavno izbaciti, poslati u izbjeglištvo, raseliti diljem svijeta, a ruševine Gaze bit će tek uspomena da je ovdje živio i teškom mukom pod blokadom preživljavao palestinski narod, sve dok nije ugašena i zadnja nada.

Rat je počeo 7. listopada velikim napadom Hamasa iz Pojasa Gaze na južni Izrael. Probili su zid iz kojeg su morali živjeti desetljećima i krenuli u svoj krvavi pohod. Ubijene su stotine, vojnici i civili, a još nekoliko stotina zarobljenika odvedeno je natrag u Gazu. Za sve one koji su sukob u Gazi počeli pratiti tek 7. listopada 2023. godine ovo je bio brutalan teroristički napad i divljačko ubijanje izraelskih civila. Za neke pak druge, koji prate pakao u Gazi godinama, ovo je bila bijesna i izmučena životinja koja odbija umrijeti mirno. Ubijanje civila nikad se ne može opravdati, ni bijesnoj životinji to ne opravdavamo, ali je možemo razumjeti. U istoj mjeri ne mogu se opravdati ni zločini Izraela koji su uslijedili.

Tijekom godinu dana masakriranja palestinskog naroda dosegli smo ono dehumanizirajuće stanje da je "jedna smrt tragedija, a deseci tisuća su statistika". Slike koje su se ponavljale iz dana u dan bile su toliko sablasne da se razum može sačuvati samo na način da ga se iskvari, privikne da to gleda. Ipak, svako malo, nova vijest o ubijenim ženama i djeci probijala bi se kroz podignutu mentalnu obranu i dovodila do osjećaja potpunog beznađa i ogromne tuge, barem za one koji su ostali ljudi.

Ta strašna sila koja ubija s neba pobila bi još i više da bar povremeno nije bila ometena raketama iz pravca Libanona. Hezbollah nije mogao obraniti palestinski narod, ali mogao je spasiti poneku majku i njeno dijete, a to su i učinili te u konačnici za to platili najvišu cijenu.

Čak i kad je postalo jasno da će svijet ovog puta dati Izraelu da razara bez imalo opstrukcije, otpor sa sjevera se nastavio. Za svijet koji ne prima informacije osim onih koje su filtrirane i tako plasirane, opstat će izraelske militarističke tvrdnje da se Izrael "brani" i da svojim vojnim akcijama želi "postići mir".

Svijet neće znati, jer neće biti koga da im kaže, što je primjerice Dahija doktrina. To je izraelska vojna strategija koja uključuje uništavanje civilne infrastrukture u velikom obujmu kako bi se izvršio pritisak na neprijatelja. Doktrinu je formulirao bivši načelnik Glavnog stožera Izraelskih obrambenih snaga (IDF), Gadi Eizenkot. Pukovnik izraelske vojske Gabi Siboni napisao je da bi Izrael "trebao ciljati ekonomske interese i centre civilne moći koji podržavaju neprijateljsku organizaciju". Logika ove strategije je nanijeti toliku štetu civilnom stanovništvu da se ono okrene protiv te organizacije. Doktrina je dobila ime po bejrutskoj četvrti Dahija gdje Hezbollah ima svoje sjedište.

Dahija doktrina ne može se drugačije nazvati nego zločinačka, a što se tiče sjedišta Hezbollaha, ono je stajalo tamo do jučer. Jutros tamo više nema skoro ničega. Izraelski vojni zrakoplovi su sinoć, tijekom noći i ponovno jutros ispustili na južni Bejrut ogromne anti-bunkerske bombe koje im je dostavio SAD. Iste su doslovno smrvile sve pred sobom i pod sobom. U potpunoj destrukciji brojnih zgrada negdje jučer, netom nakon Netanyahuovog govora u UN Generalnoj skupštini, skončao je i vođa Hezbollaha, Hassan Nasrallah. Prvo se time pohvalila izraelska vojska, a kasnije tijekom današnjeg dana stigla je i potvrda Hezbollaha.

Kao i po pitanju prirode Hamasovog napada na južni Izrael, oni koji se relativno kasno uključuju u ovu priču možda nikad neće znati tko je zapravo bio Hassan Nasrallah. Bez obzira koliko ga neki voljeli, a drugi mrzili, svi će potvrditi da je bio možda i najkarizmatičniji lider Bliskog istoka u novijoj povijesti.

Kad bi Nasrallah pozvao ljude na ulice, odmah su izlazile mase u stotinama tisuća. Kad je trebalo krenuti u rat na strani pravde svi njegovi pristaše bili su spremni odazvati se svojim životom, kao u slučaju kad su se Bliskim istokom, ponajviše susjednom Sirijom, počele vijoriti crne terorističke zastave ISIL-a i Al-Qaede. Rusija i Iran pomogle su Siriji, ali Hezbollah je spasio Siriju. Njihovi borci nanijeli su najveće poraze terorističkim snagama unatoč činjenici da su u tom teškom ratu, gdje je na stranu militanata stao cijeli zapadni svijet, i sami imali velike gubitke. Ali bili su na ispravnoj strani povijesti.

Kad je Hezbollah uspio obraniti Libanon od Izraela za vrijeme rata 2006. godine, i pritom slomiti izraelsku okupaciju dijelova zemlje, Hezbollah je zapravo prestao održavati nove unutarnje izbore te je Hassan Nasrallah postao de-facto doživotni vođa skupine.

AP Photo/Bilal Hussein

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, kojem će sad mnogi kritičari u Izraelu ponovno klicati, vjerojatno misli da je uspio u tjedan dana uništiti Hezbollah. Nanijeti ogromne udarce, poubijati vodstvo, da, ali teško da je ovo kraj Hezbollaha. Hassan Nasrallah vodio je ovu organizaciju 32 godine, te je u međuvremenu ona postala i vojska i dominantna politička snaga u zemlji, ali i on sam je došao na čelo nakon atentata na bivšeg lidera. Kad je osnivač Hezbollaha, Abbas al-Musawi, ubijen u izraelskom napadu 1992., Nasrallah je imao svega 32 godine. Razornije i žešće, priča se opet ponavlja - na mjesto ubijenog vodstva doći će nove snage, a Izrael prerano slavi ako misli da je ovo kraj Hezbollaha.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.