Kako se moglo i očekivati, tjedan rusko-američke diplomacije nije završio dobro. Dužnosnici su održali tri važna sastanka, u Ženevi, Bruxellesu i Beču, a kad je riječ o ruskim tzv. sigurnosnim zahtjevima u sva tri slučaja reakcija SAD-a i Zapada bila je jednoglasna - ni govora. I tako je Rusija i direktno čula točno ono što je mogla i predvidjeti kada je krajem prošle godine izašla u javnost sa svojim zahtjevima.
Jesu li sastanci u tri ključna diplomatska centra Europe imali ikakvog smisla? Jesu, ponajviše u onom smislu da dok traju razgovori ne traju oružani sukobi, ali više od toga baš i ne. Dobro, tu i tamo su dvije strane diplomatski zaključile kako se oko određenih pitanja "koordiniraju, recimo kad je riječ o pokušajima obnove nuklearnog sporazuma s Iranom i sl. Dakako, glavni fokus je na onome gdje se ne slažu, a to je prije svega ruska ideja da bi se NATO morao pravno i javno obvezati da se više neće dalje širiti prema istoku Europe. Po tom pitanju nije bilo dvosmislenih reakcija - NATO i njihovi šefovi iz Washingtonu su Rusiji jasno poručili kako takvo što ne dolazi u obzir te kako Rusija ne može NATO-u zabraniti da se širi, odnosno pojedinim državama da se priključuju ako to žele.
Jasno, iako se na ruski zahtjev krenulo agresivno u isto vrijeme činjenica je da nitko iz NATO-a i Washingtona ne poziva preglasno na priključenje Ukrajine, bilo sad ili u dogledno vrijeme. Zapravo o mogućnosti ukrajinskog članstva u NATO-u otvoreno pričaju samo vladajući dužnosnici iz Kijeva. Čak i druge NATO zemlje u regiji koje naročito često ističu tzv. "rusku prijetnju" ne spominju da bi "rješenje" trebalo biti NATO članstvo za Ukrajinu.
Može se reći da po pitanju Ukrajine u ovom trenutku svima odgovara ovakav status quo. Problem oko toga je pak u neodrživosti takvog postojećeg stanja. Neke stvari moraju se dogoditi. Mora se primjerice riješiti pitanje plinovoda Sjeverni tok 2. Hoće li Nijemci odustati od svega ili će isti ipak biti pokrenut s određenim počekom (Amerikanci već javno ističu kako sve čine da do pokretanja ne dođe)? Ako pak bude pokrenut to će se interpretirati kao strateški udarac Ukrajini preko koje sad stiže znatan dio ruskog plina za Europu.
Ali u praktičnom smislu dodatna direktna plinska linija između Rusije i Njemačke iznimno je važna u kontekstu europske energetske sigurnosti zbog same činjenice da toliko europske plinske potrebe ide preko nestabilnih zemalja poput Ukrajine i Bjelorusije. Naravno, stvari se najčešće ne gledaju na takav način jer bi u tom slučaju ova situacija već bila riješena (a Sjeverni tok 2 pokrenut), stvari se interpretiraju primarno politički i geopolitički.
I što je onda iduća agenda? Ako se već mjesecima nalazimo u sve većoj krizi na istoku Europe, a diplomatski pregovori su ovog tjedna svi redom propali, što nas čeka idući tjedan i u tjednima nakon? Ako bismo išli analizirati dominantan narativ onda isti zvuči jako neugodno. Naravno, s tako direktnim komparacijama još uvijek se nije krenulo, ali između redaka one već bujaju neko vrijeme, naročito zadnjih par mjeseci, odnosno otkako Rusija drži oko 100.000 vojnika na granici s Ukrajinom - komparacije su slijedeće: Putinova Rusija se oporavila od poraza u Hladnom ratu i sad prijeti Europi, a Europa mora prepoznati sličnost između te prijetnje i njemačke prijetnje nakon njenog oporavka od poraza u Prvom svjetskom ratu. Ili ako ćemo sažetije: Vladimir Putin je novi Adolf Hitler.
Već sada imamo pokušaje prikazivanja bilo kakvog razgovora s Putinom kao nešto što podsjeća na traumatična europska "ugađanja Hitleru". Naravno, ugađanja Hitleru je itekako bilo. 1938. je notornim Münchenskim sporazumom "riješena" tadašnja Sudetska kriza na način da je ova pogranična regija Čehoslovačke jednostavno predana Hitleru, odnosno dozvoljena je njemačka aneksija te su istu formalno odobrile Britanija, Francuska i Italija. Regija s oko 3 milijuna ljudi (iako su Nijemci tamo bili većina) jednostavno je postala dio Hitlerove Njemačke, a on se pak lažno obvezao da je ovo njegovo "zadnje teritorijalno potraživanje" na prostoru Europe.
To je bilo opasno ugađanje koje se, naročito gledajući iz današnje perspektive, može smatrati velikim europskim promašajem koji je vodio ravno prema Drugom svjetskom ratu. Neki takvu situaciju, skoro pa preslik iste, ponovno vide u Europi. Ali gdje? Gdje su ta "ugađanja Putinu" koja nam nagovještavaju novi rat u Europi (ili pak Treći svjetski rat?), gdje? Rusija se nalazi već godinama pod oštrim sankcijama koje se samo pojačavaju. Sporazumi o kontroli naoružanja raskidaju se od strane SAD-a. Ruske diplomate masovno se izbacuje iz zapadnih zemalja... Gdje je tu ugađanje Rusiji?
Zar Rusija traži svoje Sudete? Nije dovoljno izvan Rusije reći da ona to čini - Rusija mora to učiniti da bi je se moglo nazvati prijetnjom. Kad to učini cijeli ovaj osvrt možemo preokrenuti naglavačke i pričati o potrebi stvaranja obrane od ruskih pretenzije, novog ruskog imperijalizma, ali isti se mora pokazati umjesto da se o istom priča izvana, da ga se kreira kao bauk za neke druge ciljeve.
I ne, nije moguće Krim usporediti sa Sudetima. Rusija je zbog Krima dobila veliku dozu sankcija i izolacije. Hitlerova Njemačka dobila je Sudete na "pladnju". Velika razlika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
