Veliki val promjena koji se izlio na Ameriku, sporo, ali nezadrživo valja se preko Atlantika na putu ka Europi. Val je zbilja veliki. To je politički tsunami. U Bruxellesu, kao i u mnogim drugim europskim gradovima svjesni su da ih ovaj bijes prirode ne može zaobići. Europski dužnosnici pokušavaju odglumiti hladnokrvnost, dok ih, očigledno je, trese žestoka trema.
Pojedinci i čitave političke kaste u Europi još ne mogu prihvatiti činjenicu da je Hillary Clinton izgubila izbore za predsjednika SAD-a. Ili činjenicu da je pobijedio Donald Trump. Svejedno. Umjesto što bi se mogli ispljuskati hladnom vodom, kao u jutro nakon teškog pijanstva i pokušati se ipak časno povući s funkcije dajući ostavku, oni ostaju na brodu. Taj brod sve više sliči na piratski 'Titanik', s kojeg se odašalju krivi S.O.S. signali dok na palubi nastavlja svirati ista melodija u 'Hillary mode-u' .
Evo što se davalo na repertoaru velike europske političke scene u ovim prvim danima nakon Trumpove pobjede. Najprije su se kao dvojica najviših imenovanih dužnosnika u EU, dohvatili pera predsjednik Vijeća EU Donald Tusk i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. Njihove visoke funkcije nalagale su im da se prvi priberu i da oni sroče čestitku Trumpu. Čestitku koja će obići svijet i koja će ostati dokument za povijest. Bio je povijesni trenutak.
Odgovornost koja im je zapala bila je teška i posve nova, jer ovu su čestitku otpravljali pravo u europsku povijest. Ona će tamo zauvijek i ostati kao nasljeđe za buduće generacije. Tusk, Junker i njihovi prethodnici nisu prije morali o tome brinuti, jer su rutinski unaprijed sastavljali po dvije takve čestitke. Razumije se, prije nego će otići na ručak, slali su samo jednu onome kome treba.
Kako izvan svake racionalne sumnje znamo da su oni unaprijed spremali čestitke? Tako što im se na dan izbora u Srbiji 6. svibnja 2012. 'omaklo' pa su čestitku kandidatu Tomislavu Nikoliću poslali nekoliko sati prije nego je glasanje i završeno. Kako su pogodili da će on zbilja postati predsjednik, a ne Boris Tadić? To ne znamo pouzdano. Možda su samo imali sreće.
Ne trebamo uopće sumnjati da su i ovoga puta imali unaprijed spreman tekst čestitke, ali po svemu sudeći samo jedne. One za Hillary Clinton. Može zvučati kao šala ili kao puko nagađanje, ali nije uopće nemoguće da su spremili samo jednu čestitku. Nije čak nemoguće da je u europskim institucijama bila na snazi prešutna 'politička volja' da se pobjeda Trumpa uopće ne razmatra. Da se o njoj niti ne govori. Da se ne sastavlja čestitka za njega. Jednom riječju, da ga se naprosto ignorira.
Teško je zamisliti da bi u takvoj atmosferi neko podlegao iskušenju ipak predložiti da se unaprijed i hladnih glava sjedne, razmisli i sastavi jedna čestita poruka za Trumpa. Za svaki slučaj. Osim što bi predlagač mogao biti predmetom poruge za ručkom na kojem će se nazdraviti za pobjedu Hillary Clinton, taj prijedlog mogao bi biti i krivo protumačen. Recimo kao izraz defetizma ili čak subverzije. Takve vrste strahova postoje u velikim sustavima u kojima su ljudi naučeni da ne vjeruju jedni drugima.
Dakle, možemo pretpostaviti da je svatko gledao svoja posla čekajući 8. studeni i pobjedu 'jedinog mogućeg' kandidata. Ova atmosfera prenijeta je i na velike medije i ključne novinare, pa oni nisu niti pokušali ozbiljno analizirati zašto je pobjeda Trumpa također moguća. Od zapadnih mainstream medija izuzetak je valjda samo 'Los Angeles Times'.
Kada nogometni komentatori prenose utakmicu u kojoj se izraziti favorit takmiči s totalnim autsajderom, onda znaju reći na početku 'lopta je okrugla'. Ova fraza, iako skromnog informativnog sadržaja, televizijskom gledatelju ipak nagovještava da je u nogometu sve moguće, pa i da favorit izgubi. A sportskom novinaru može dobro doći da na kraju meča poentira – rekao sam vam da gosti nisu bez šansi.
U Bruxellesu izgleda nitko važan nije imao političkog dara i hrabrosti za reći 'Zemlja je okrugla'. Uporno su tvrdili da je ravna ploča. S tim čvrstim uvjerenjem europska elita dočekala je noć 8. studenog. Morala je to biti teška noć za Tuska i Junckera. Gledali su kako 'padaju' Trumpu u naručje jedna za drugom Montana, obje Dakote, Wisconsin, Pennsylvania, obje Caroline, pa pri kraju i Florida. Pred zoru bilo je jasno da je veliki val promjena potopio Ameriku. Bilo je to sasvim jasno i prije nego je Trump trijumfalno izjavio da ga je netom nazvala Hillary i čestitala mu izbornu pobjedu.
Da li se možda Hillary tog sumornog europskog jutra javila i velikim šefovima u Bruxellesu? Vjerojatnije je da nije, nego da jeste. Moglo bi postojati više razloga zašto ih nije pozvala. Najprije, jer je nakon svega morala biti vrlo umorna i neraspoložena. Ne bi bilo čudno niti da je plakala. A niti to da ju je Trump tješio kroz slušalicu. Njih je iscrpljujući izborni okršaj ipak mogao i zbližiti. Zašto da ne?
Drugi vrlo uvjerljiv razlog da nije pozvala Bruxelles leži u činjenici da slavno pitanje bivšeg američkog državnog tajnika Henry Kissingera – koga trebam pozvati ako hoću razgovarati s Europom? - još lebdi bez nedvosmislenog odgovora. EU se pohvalila 2009. nakon usvajanja Lisabonskog sporazuma, kako je sada taj problem riješen. To je dosjetkom objasnila tadašnja šefica europske diplomacije Catherine Ashton, rekavši da je Kissinger bio šef američke diplomacije kada je postavio to pitanje, te bi stoga njegov kolega koji danas obnaša tu funkciju trebao nju pozvati. Sjećate li se uopće Catherine Ashton?
Skoro pa pouzdano znamo da Hillary nije zvala Junkera i Tuska. Čini se još pouzdanijim da su oni zvali jedan drugog. Onda su se ujutro našli da sastave čestitku u 'situacijskoj sobi' za koju nismo čuli da postoji u Bruxellesu, ali i bez nje ima sasvim dovoljno ureda. Ima i sauna za opuštanje prije i nakon teškog rada. Ponekad, ali stvarno iznimno rijetko, i novinari su pozivani u te saune u podrumima zgrade Charlemagne u kojoj je sjedište Europske komisije. U tim su trenucima znali jedni naspram drugih sjedjeti, kao od majke rođeni, novinari i europski povjerenici. I razgovarati. Novinarke su valjda u saunu pozivane od povjerenica.
U ovim neslužbenim razgovorima koji su se nastavljali ispod tuševa, i onda dovršavali u garderobi uz svježe voće, novinari su mogli saznati neke ekskluzivne, ali i vrlo nepovoljne vijesti za njihovu zemlju. Nema informacija da su se Tusk i Juncker toga jutra u srijedu 9. studenog sastali u sauni, iako bi im to svakako dobro došlo nakon teške noći. Hladan tuš nakon 15 minuta znojenja u vreloj sobi, ispravlja leđa i izoštrava um.
Dan ranije bezbrižno su se rastali jedva čekajući gledati televiziju i da počne brojanje glasova. Onda su proveli noć, vjerojatno uz CNN, čiji je program te večeri bio najatraktivniji. Naizgled savršena noć pretvarala se postepeno u noćnu moru i do jutra su stigli tu gdje jesu. Pred njima je bio prazan papir. Tabula rasa. Nije bilo druge nego da krenu pisati. Evo kako su započeli:
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
