Razdoblje Srednjeg vijeka prepoznatljivo je prvenstveno po gubljenju veza, kako onih fizičkih (propadaju rimske ceste – simbol povezanosti Carstva), tako i onih dubljih poput gubitka zajedničkog, latinskog jezika, zatvaranje u sve manje zajednice, prekid kontakata između udaljenih područja. To je razdoblje rijetkih naseljenih mjesta, putovanja su opasna, a putnici izloženi milosti i nemilosti razbojnika protiv kojih je vlast bila nemoćna. Život je tegoban, kratkotrajan, uvijek u opasnosti od napada ili gladi, a sjaj antičke znanosti i kulture čuva se u tragovima samo u rijetkim samostanskim zajednicama.
Osnovni pokazatelj propadanja civilizacije jest gubitak zajedničkih, općeprihvaćenih vrijednosti. Javlja se sumnja u donedavno općeprihvaćena vjerovanja. Ne postoje više duhovna ni kulturna središta iz kojih bi takve vrijednosti zračile, a čovjek stvara osobni svjetonazor „sabiranjem“ iz onog što mu je dostupno. Tako svatko ima svoj svjetonazor, a gube se kulturne poveznice među ljudima i narodima.
Nakon mračnog razdoblja Srednjeg vijeka uslijedilo je razdoblje koje se javlja kao antiteza svim negativnim aspektima Srednjega vijeka, uslijedilo je razdoblje renesanse. Ovo razdoblje preporoda po mnogima je do danas ostao nepremašeni pravac u umjetnosti koji je dao velike umjetnike, genije, bez kojih mi danas sasvim sigurno ne bismo uživali u mnogim remek-djelima. Razdoblje renesanse bilo je vječita inspiracija i nepresušni izvor ideja svim nadolazećim pravcima.
Iako vrijeme u kojem je živio ne pripada renesansi, Dante Alighieri svakako je izlazio van ustaljenih granica svog vremena, i tako ostao zapamćen kao čovjek koji je udario temelje talijanske renesansne književnosti. Nakon srednjevjekovnog mraka i potpune zaslijepljenosti vjerom i Crkvom, Dante se okrenuo čovjeku, njegovim razmišljanjima i osjećajima. Tako je i ljubav prema ženi ušla u poeziju.
DANTE
U davnom trinaestom stoljeću, u gradu Firenci, u skromnoj plemićkoj obitelji Frangipani, rodio se najveći talijanski pjesnik – Dante Alighieri. Njegova djela smatraju se vrhunskim dometom ljudskog duha. U književnosti na latinskom jeziku pojavljuje se na prijelazu iz kasnog Srednjeg vijeka u razdoblje renesanse. To je prijelomno razdoblje kada se iz samostanskih i katedralnih škola razvijaju sveučilišta u Firenci, Bologni, Rimu, Parizu, Oxfordu, Pragu i Beču. Za pojačanu znanstvenu i kulturnu djelatnost važan je osnutak dvaju novih redova, franjevaca i dominikanaca te procvat srednjevjekovne skolastike. Uz utjecaj arapske filozofije, poticaj tom razvoju daje ponovno otkrivanje antičkih znanstvenika i filozofa. Nove težnje obilježavaju kraj srednjevjekovlja i navješćuju humanizam i renesansu.
Pjesničke škole koje se javljaju pod utjecajem trojke, Dante – Petrarca – Boccacio, utemeljuju novovjekovnu književnost Europe i svijeta te prenose novo i poticajno ozračje prožeto duhom antike, kao i nova mjerila i potrebu da se spoznaju sociopolitički odnosi i etički problemi. U te temelje svakako su ugrađene misli stoika i pjesništvo Vergilija kojeg Dante smatra inspiracijom i učiteljem te po uzoru na njegovu Eneidu piše alegorijski ep Božanstvena komedija.
Dante je uz književni opus na talijanskom jeziku ostavio i čitav niz latinskih djela u kojima iznosi svoje filozofske i političke poglede i razmatranja o talijanskom književnom jeziku. Književni rad je započeo zbirkom pjesama Novi Život (1292 – 1293) u kojoj je sakupio svoje mladenačke stihove posvećene ljubavi prema Beatrici Portinari i povezao ih proznim komentarom. Beatrice je u toj zbirci prerasla u gotovo nadzemaljsko biće i postala simbolom pjesnikova ideala. U želji da je dostojno uzvisi i nakon njezine smrti, Dante započinje rad na svojoj Božanstvenoj komediji (1307 – 1321), djelo koje je preraslo u najviše dostignuće srednjevjekovne literature i jedno je od najvećih književnih ostvarenja čovječanstva.
Vještinu govorništva i pisanja na latinskom jeziku mladi je Dante učio kod učitelja Brunetta Latinija, tajnika Firentinske republike i istaknutog pristaše gvelfske stranke. U Firenci, Bologni i Parizu studirao je filozofiju te stekao znanja o kabali i astronomiji, a zanimao se i za glazbu, ples, crtanje, pravo i ratne vještine. Od studentskih dana pa sve do smrti prijateljuje s Guidom Cavalcantijem, uglednim filozofom i pjesnikom, predstavnikom nove škole poezije nazvane dolce stil nuovo ili ljupki novi stil, koji se prvi bavio ljubavnim temama i time pokrenuo revoluciju u književnosti. Od tog je trenutka ljubav postala neizostavna u književnim djelima.
Jedno kratko vrijeme bio je uključen i u politički život grada kao član Vijeća stotine, a bio je i jedan od gradskih priora – gradski poglavar u srednjevjekovnim talijanskim komunama. U Danteovo je vrijeme firentinsko građanstvo bilo podijeljeno u dvije jake stranke, koje su se izmijenjivale na vlasti. Dante je uložio neizmjeran trud ne bi li ujedinio podijeljeno tijelo države i ne bi li utjecao na razboritije građane nastojeći im objasniti kako se neslogom sve ruši, pa i najveći potencijali, dok slogom mogu učiniti da najslabiji plod procvjeta u neizmjernost. Uvidjevši da sam ne može stvoriti potpuno pravednu treću stranku, pridružuje se onoj koju je smatrao razboritijom. S dvadeset i četiri godine javio se u konjicu firentinske vojske te je i sudjelovao u bitci kod Campaldina, 1289. godine, velikom srazu vojski gvelfa i gibelina. U toj su bitci pobijedu su odnijeli gvelfi čiji je pristaša bio i Dante, a sjećanje na to mučno krvoproliće opisao je i u Božanstvenoj komediji. Međutim, stranka gvelfa podijelila se unutar sebe na „Bijele“ i „Crne“, od kojih su ovi potonji podržavali interese visokog plemstva i pape. Dante se, kao pristaša Bijelih, borio da Toskana ne padne pod vlast Crkvene države.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
