"Do posljednjeg daha" - najvažniji film francuskog Novog vala, a i šire, onaj koji je svojim revolucionarnim pristupom uspio razdvojiti kinematografiju na staru i novu

U svakoj grani umjetnosti imamo periode stvaralaštva koje se naslanja na prethodno provjerenu formulu, stil, način izvedbe, a to nešto "stabilno" jednom je ipak moralo nastati u eksploziji kakve revolucionarne i nove ideje koja će pogurati sa strane stare standarde i sebe dovesti pod svjetlo reflektora. Film, dakako, nije iznimka. Kao vrlo nova grana umjetnosti (dobro, većina snimljenog teško da može proći pod "umjetnost") film je također prošao kroz svoje revolucije, od tehnološke (kamere, zvuk, slika u boji...), tehničke (kutevi snimanja, osvjetljenje) pa do narativne.

Ali kad danas gledamo film, bilo koji film, nekako automatski možemo odmah reći je li to "stari film" ili "novi film". Na temelju čega možemo napraviti tu vrlo specifičnu distinkciju? Po tome je li film u boji ili je crno-bijeli? Naravno da ne. Postoji pregršt filmova koji su već bili u boji pa ih svejedno percipiramo kao "stare", a isto tako postoji dosta filmova koji su namjerno snimani crno-bijeli pa ih percipiramo kao "nove". Očito je nešto više od toga, nešto što se tiče dinamike, radnje, atmosfere, dijaloga... ili jednostavno sveg tog zajedno.

Nešto se dogodilo da je transformiralo staru eru u novu. Nekad su glumci na filmovima doimali se poprilično ukočeno, a i način izgovaranja rečenica bio je pomalo... neprirodan. Razlog tome je svakako činjenica da su glumci većinom prvo stasali u kazalištu, a tek kasnije postali glumci na filmu, tako da im je i ostao jedan specifični izražajni govor (da bi publika mogla čuti). To nipošto ne znači da su loši. Humphrey Bogart u "Casablanca" (1942.) bio je izuzetan i neponovljiv, ali da je takav film snimljen danas djelovao bi pomalo čudno - Bogartu pritom jednostavno nedostaje "prirodnosti". I to nije kritika njega već samo opservacija da su svi filmovi tog vremena bili stvoreni na taj kalup, uključujući i one koji se smatraju najboljima.

U jednoj točki vremena film je napravio tranziciju iz pažljivo snimljene predstave u nešto intimnije, skoro kao da više nismo publika u teatru već voajeri koji imaju pristup skrivenoj kameri koja prati cijelu radnju.

I gdje je točno ta točka u vremenu bila? Mišljenja se tu mogu razlikovati jer ovakve revolucije gotovo nikad ne bivaju potpuno omeđene samo jednim djelom, ali ipak, mnogi se uporno slažu da je ta točka tranzicije bio francuski film "À bout de souffle" (Do posljednjeg daha) iz 1960. godine.

Ako ga slučajno niste gledali, slobodno čitajte dalje, jer nije da je riječ o filmu gdje bi se moglo nešto naročito "spoilati", štoviše, možda dobijete želju pogledati ga po prvi put (što je iskustvo na kojem vam unaprijed zavidim!).

"Do posljednjeg daha" je stvorio poznati filmski režiser Jean-Luc Godard, a film - kao i sam Godard - smatraju se začetnicima tzv. francuskog novog vala (Nouvelle vague).

O čemu se radi u filmu? Jean-Paul Belmondo glumi Michela Poiccarda koji nakon krađe automobila i ubojstva policajca pokušava pobjeći iz Pariza u Rim, zajedno sa svojom djevojkom, novinarkom Patriciom Franchini (glumi je Jean Seberg).

Što se dalje događalo? Mogao bih vam reći da trebati sami pogledati film, ali iskreno, neke znatnije radnje dalje od toga niti nema. Glavni zaplet i vrhunac doživjeli smo već na samom početku filma. Da, kraj donosi određeni rasplet, ali tu je gotovo "reda radi". Stvarna ljepota ovog filma je u onome što je smješteno između dvije "uzbudljive radnje" koje se tiču akcije. Između je možda kojih 80 minuta totalne transformacije iz jedne filmske ere u drugu, novu, još neviđenu.

Belmondo i Seberg skrivaju se u njezinom stanu. On je zavodi, ona pristaje pa odustaje. On je provocira tvrdeći kako su Šveđanke zapravo ljepše od Francuskinja. Ona ga pita zna li za Williama Faulknera (poznati američki pisac). On joj odgovora: "Ne, koji ti je taj? Neki s kojim si spavala?".

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.