Turska je druga najveća sila NATO saveza i ključan saveznik Zapada na Bliskom istoku. S vojskom koja broji više od 600.000 aktivnog osoblja, vojne snage Republike Turske su odmah iza SAD-a po brojnosti u NATO-u. No nedavni događaji poput vojnog puča protiv Erdogana, sudjelovanje turskih vlasti u rušenju Assada, sukob s Kurdima te invazija sjeverne Sirije su ponovno privukli međunarodnu pozornost na tursku vojsku. I dok neki naglašavaju brojnost kao njezinu glavnu prednost, drugi ističu manjak modernizacije zbog koji nije u stanju tehnološki parirati vojskama Francuske ili Izraela.
Turske oružane snage se sastoje od kopnenih, pomorskih i zračnih snaga pod zapovjedništvom Generalnog Stožera, a Žandarmerija i Obalna straža mogu djelovati u sklopu vojnih snaga za vrijeme rata, ali se obično nalaze pod nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova.
Divovski povijesni skok za tursku vojsku dogodio se 1952. kada je Turska postala članica NATO-a, nakon čega je geopolitički i vojni značaj zemlje brzo porastao, posebno tijekom kubanske raketne krize. Naravno, članstvo u NATO-u zahtjeva svoje troškove. U godinama koje su uslijedile turska vojska je prošla kroz sveobuhvatnu reformu i modernizaciju kako bi zadovoljila zapadne vojne standarde.
Danas je Turska jedna od najvažnijih zemalja NATO-a, koja kontrolira Bospor i Dardanele, ostvaruje snažne gospodarske i energetske veze s Europom, Bliskim Istokom i Kavkazom, te pruža NATO-u preko 500.000 aktivnog vojnog osoblja, što ju čini vrijednim saveznikom za zapadne sile.
Turska ima oko 510.000 vojnika i 102.000 paravojnih postrojbi te oko 380.000 rezervista i 50.000 rezervista paravojnih postrojbi. Cilj turske vojske je da postane manja, ali bolje obučena sila, sa sposobnošću da se postigne sve vrste misija NATO-a, a istodobno predstavlja vrlo pokretnu silu koja se može prilagoditi spektru sukoba. Turski vojni proračun procjenjivao se prije godinu dana na preko 22,5 milijardi dolara ili preko 2,2% BDP-a, a u 2018., uslijed sigurnosne situacije, je znatno porastao.
Vojska se sastoji od 402.000 vojnika sa zapovjedništvom za kopnene snage u Ankari. Iste imaju dugu povijest i obično se voli ukazati na to da njihova tradicija vuče korijene stoljećima unazad još iz vremena kada su Osmanlije napali Europu. No moderna inačica turske vojske formirana je 1920. godine kao vojska Velike nacionalne skupštine nakon urušavanja Osmanskog Carstva.
Vojska je bila aktivna tijekom Korejskog rata, turske invazije Cipra te također redovito sudjeluje u NATO-ovim misijama. Njezina glavna prednost je robusna struktura s više od pola milijuna osoblja što je čini drugom najvećom kopnenom snagom NATO saveza.
Turske pomorske snage sastoje se od oko 48.000 aktivnog osoblja. uključujući Obalnu stražu s oko 2000 osoba i Marince s oko 3.000 osoba. Tursko pomorsko iskustvo počelo je krajem 11. stoljeća kada su prve flote plovile Egejem. S osmanskom vladavinom koja završava u 20. stoljeću i turskom ratu za neovisnost 1920. godine, formirana je suvremena turska mornarička sila. U početku je pomorska sila bila poznata kao Uprava za pomorske poslove, kasnije kao Ministarstvo mornarice i konačno kao Podtajništvo mora.
Nakon što je počela masovna administrativna reorganizacija, zajedno s modernizacijom mornarice, ista je pretrpjela teške gubitke tijekom Prvog svjetskog rata. Mornarica ima veliku stratešku važnost za turske oružane snage, osobito Sjevernu flotu koja osigurava dva tjesnaca koji povezuju Crno i Sredozemno more. Turska mornarička snaga također djeluje u međunarodnim vojnim misijama kao što su ALTHEA, CTPF, ISAF, KFOR, UNMIK itd.
1960-ih Turska mornarica je reorganizirana u četiri glavna dijela: Zapovjedništvo Turske Flote, Zapovjedništvo područja Sjevernog mora, Zapovjedništvo područja Južnog mora i Zapovjedništvo za mornaričku obuku i obrazovanje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
