Dug je put od Dubrovnika do Ramsteina: Zelenski trati vrijeme na Balkanu dok čeka da Bidenu prođe uragan, ali iza kulisa neki ukrajinski akteri gaje nadu da će umjesto "plana pobjede" stasati pregovori s Rusijom

Prateći današnji summit između balkanskih predstavnika i Zelenskog u Dubrovniku dobiva se dojam da se užurbano radi na privođenju rata kraju i to uz ukrajinsku veliku i jasnu pobjedu. Dakako, riječ je o još jednom skupu u nizu koji služi više za potrebe lokalne dnevne politike i domaćih prijepora (recimo Plenković vs Milanović koji nije na pozvan na skup, a vjerojatno se ne bi ni odazvao) nego što odražava bilo kakvu sliku stvarnosti. Ukrajinski predsjednik svoj plan za okončanje rata marketinški je nazvao "plan pobjede" pa se i predstavlja u takvom tonu, ali marketing nema veze s trenutačnom ratnom slikom.

Tako da dok se daju protokolarne izjave bolji dojam trenutačnog stanja može se potražiti negdje drugdje, primjerice kod ukrajinskog ambasadora u Turskoj. Naime, predstavnik Ukrajine u Ankari, Vasilij Bodnar, poručio je kako je Ukrajina i dalje zainteresirana za "mirovni summit" do kraja ove godine na kojem bi sudjelovala i Rusija.

Takav teoretski summit spominje se već nekoliko mjeseci, no izjave Bodnara su u koliziji s tvrdnjama njegovog šefa. Naime, iz ureda Zelenskog ovog su tjedna poručili kako je planirana konferencija u studenom "otkazana" te da će se umjesto toga održati niz "tematskih konferencija" s ukrajinskim saveznicima. Očito je današnji skup u Dubrovniku jedan takav primjer. No, Bodnar otkriva još nešto zanimljivo. Poručio je kako je Kijev i dalje zainteresiran za pregovore "samo ne direktno".

"Jedan od najvažnijih ciljeva ovog summita je postizanje pravednog mira u Ukrajini," rekao je Bodnar na brifingu u turskoj prijestolnici u srijedu, prema izvješću Reutersa. "Nadamo se da ćemo ovaj summit održati do kraja godine. Ne govorimo ovdje o formatu u kojem Ukrajina i Rusija sjede jedna nasuprot drugoj, a Ukrajina sluša ruske zahtjeve. Ono što sada vidimo je ovo: međunarodna zajednica, zajedno s Ukrajinom, sjest će i izraditi popis koraka koje bi trebalo poduzeti za pravedan mir u Ukrajini, te će raspravljati o tome kakve zahtjeve postaviti Rusiji na temelju tog popisa," dodao je Bodnar.

Zamišljeni summit ne bi bio "izravni bilateralni sastanak," objasnio je, već format u kojem bi se razgovori vodili kroz posrednike. Takav format inače se zna nazivati "shuttle diplomacija" (gdje se informacije brzo prenose od jednih do drugih, ali bez direktnog sudjelovanja).

Prema Bodnaru, Turska bi bila važan sudionik na konferenciji, s obzirom na njezino iskustvo u posredovanju sukoba.

Jasno, Bodnar je ambasador u Turskoj i na njemu je da promovira u tom kontekstu Tursku kao potencijalnog posrednika. Zanimljivo je i to da je Rusija u nekoliko navrata spominjala Tursku u toj ulozi. Ruski MVP Sergej Lavrov rekao je kako su Ukrajina i Rusija zapravo bile "blizu dogovora" na samom početku rata, kada su se pregovori vodili u Istanbulu, ali se sve uskoro raspalo zbog, kako tvrdi, vanjskog utjecaja.

Drugim riječima, netko - najvjerojatnije, zapravo gotovo sigurno SAD - javio je Ukrajini da mir nije dobra opcija i da se umjesto toga treba upustiti u rat protiv Rusije, a Zapad će je zauzvrat maksimalno podržavati.

Epilog te političke intervencije jasno vidimo danas - veliki dijelovi Ukrajine nalaze se pod ruskom okupacijom, a s obje strane izginule su na stotine tisuća vojnika.

Nikad nije potpuno pojašnjeno koji je bio temelj pregovora u Istanbulu, no može se pretpostaviti da je Rusija zahtijevala da se Ukrajina obveže da neće postati NATO članica. Je li Rusija zaista bila spremna opozvati svoju invaziju u slučaju potvrdnog odgovora? Vrlo je moguće, što bi značilo da je Ukrajina propustila veliku priliku za rani mir. Može se pretpostaviti da je NATO članstvo bila glavna tema tih pregovora jer je to tema na kojoj je inzistirao i ruski predsjednik Vladimir Putin za vrijeme zadnjih direktnih (preko video veze) razgovora s američkim predsjednikom Joeom Bidenom u jesen 2021. godine, nekoliko mjeseci prije početka ruske invazije.

Rusija je tad SAD-u, dominantnoj članici NATO-a, jasno sugerirala da Ukrajini prijeti vojna invazija ako se i SAD ne obveže na to da Ukrajina neće tražiti članstvo. Jasno, Rusija je tražila potvrdu od SAD-a jer to i jest ključna "adresa" na koju se moraju obratiti za takvo što. Teško da Kijev može donijeti takvu odluku sam za sebe. Ukrajina je velika zemlja, ali opet premala za toliki geopolitički pritisak koji se vršio na nju godinama.

Kako smo već i spominjali u više navrata, a to je nešto što je jasno i trezvenijim političkim akterima u Ukrajini (koji, razumljivo, više ne dolaze lako do riječi), mir u Ukrajini bio je moguć samo u slučaju da se ona uspjela izboriti za svoju stratešku neutralnost između Zapada s jedne i Rusije s druge strane. Bilo je pokušaja, ali su obje sile ugušile ta nastojanja i posljedica je bila neminovnost svrstavanja.

Rusija je bila nadomak tom cilju kad je ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič jedne večeri na sastanku s EU liderima (gdje je tad glavnu riječ vodila bivša njemačka kancelarka Angela Merkel) poručio da je, eto, ipak odlučio da Ukrajina neće ići putem članstva u Europskoj uniji već se odlučio za Euroazijsku ekonomsku uniju (gdje Moskva vodi glavnu riječ). Europljani se još nisu oporavili od te informacije, a već je krenuo kaos na Majdanu. Kad se pak tamo počela pojavljivati zamjenica američkog državnog tajnika, Victoria Nuland, sve je bilo jasno - Europljanima naročito, pogotovo kad je iscurila njena snimka telefonskog razgovora gdje poručuje "jeb*š EU".

Rat u Ukrajini kakav poznajemo traje od veljače 2022., sukobi u Donbasu još od 2014., ali rat za Ukrajinu zapravo se vodi skoro pa od početka njene samostalnosti, odnosno od raspada SSSR-a.

Pošto se zna i jasno vidi da je to geopolitički sraz između Moskve i Washingtona, Europa je imala povijesnu priliku biti mirotvorac i nedvosmisleno tražiti mir na svom kontinentu u vidu neutralne Ukrajine, svojevrsnog mosta između geopolitičkih interesa Istoka i Zapada. Umjesto toga Europa je pognula glavu dok je psuju američki dužnosnici i od onda se ponaša kao kontinentalna ispostava američkog utjecaja.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.