Dva "šepava patka" u Berlinu i Europa koja će se duboko promijeniti: Njemačko-francuska osovina slabi, a svoju priliku čekaju neki novi akteri

Danas su se u Berlinu sastali francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz. Ovo je prvi posjet jednog francuskog predsjednika Njemačkoj u čak 24 godine. Poprilično fascinantan podatak ako se uzme u obzir činjenica da se upravo Francuska i Njemačka percipiraju kao vodeće sile Europske unije (naročito otkako je Britanija izašla). Štoviše, dobri odnosi između Pariza i Berlina često se navode kao glavni stup europske stabilnosti, ali i generalnog određivanja europskog smjera u vanjskoj i unutarnjoj politici, pa i ekonomiji, unatoč činjenici da je riječ o poprilično različitim zemljama koje su ujedno (naročito kroz povijest) i rivali.

Iako će Macron i Scholz nastojati ostaviti dojam dvojice dobrih suradnika koji sve "drže pod kontrolom", stvarnost je vrlo drugačija. Tipične razlike između Njemačke i Francuske (recimo njihov pristup energetici, gdje se Francuska oslanja na nuklearnu energiju dok je Njemačka potpuno izbacuje) danas su pojačane i vanjskopolitičkim razilaženjem. Macron je tako ranije ove godine poručio da bi trebalo razmisliti o slanju zapadnih vojski u Ukrajinu dok se Berlin tome i dalje protivi, odnosno može se pretpostaviti da se sam Scholz tome protivi, što pak misle svi segmenti njegove koalicije - točnije stranka Zelenih - kompleksnija je priča.

Ali razlike između Berlina i Pariza ovog puta čak ni nisu fokus, fokus je njihovo obostrano slabljenje, što Macrona i Scholza kao lidera, tako možda i dva udarna centra koji su dugi niz godina bili sinonim za europsku snagu.

Počnimo ipak s njima dvojicom. Iako osmjesi i dobro raspoloženje dominiraju na njihovom susretu, obojica su itekako svjesni što ih čeka za nekoliko dana. Stranka francuskog predsjednika, kako ankete sugeriraju, biti će snažno deklasirana od strane njegove dugogodišnje rivalke Marine le Pen čija bi desničarska stranka mogla osvojiti i do 16% (možda i više) od njegove. Da je ovdje riječ o tipičnoj smjeni na centru, odnosno da konzervativci istiskuju njegove liberale, to i ne bi bio toliki šok, ali Macron ovdje gubi u političkoj areni protiv opcije koju se naziva "krajnje desničarskom".

U sličnoj poziciji je i Scholz. Iako se ne očekuje da će njegovi socijal-demokrati biti toliko deklasirani od strane desničara, postoji vjerojatnost da će AfD izbiti na drugo mjesto (iza CDU-a) i tako njegov SPD poslati na treće mjesto.

U oba slučaja ovo su poražavajuće nadolazeće činjenice za političke opcije koje se tretiralo kao one koje "vladaju Europom". Očito je da tome dolazi kraj koji je pak ubrzan nizom kriza kroz koje Europa prolazi već godinama - od pandemije, rata u Ukrajini, energetske krize, migrantske krize do aktualne inflacije koja proždire standard građana svugdje.

Izbori za europski parlament održat će se za dva tjedna, a Macron i Scholz sigurno neće slaviti. Unatoč tome Macron je danas stigao kako bi, navode iz njegovog ureda, "postavio agendu" i "strateške prioritete za Europu".

Macron će svakako sve to postaviti i iznijeti, ali hoće li to išta vrijediti kad agende donosi iz sve slabije pozicije? Vjerojatno će još jednom spomenuti kako smatra da bi "Europa mogla umrijeti", što je njegov novi omiljeni način zastrašivanja dolaskom desničara na vlast. On to, dakako, predstavlja kao veliku prijetnju, ali ne prihvaća odgovornost da je upravo on jedan od glavnih aktera zbog kojih desnica toliko jača.

Glasovi za krajnju desnicu u Europi uvijek su bili prosvjedni glasovi, potvrda birača da nešto jako duboko ne funkcionira u sadašnjem poretku. Macron je imao dugo vremena da to popravi, ali nije, puno toga je i pogoršao slabeći francuski status međunarodno i povjerenje birača kod kuće. Jasno, uvijek se može reći da su si i birači "sami krivi" jer ako su birali bivšeg investicijskog bankara da im vodi zemlju onda su mogli i trebali očekivati da će mu neoliberalne agende poput udara na mirovinski sistem biti prioritet.

Scholz pak kao da ne shvaća da je došao na vlast zato jer su birači htjeli drugačiju politiku od one koju je pred kraj svoje dugogodišnje vladavine vodila Angela Merkel. Tzv. "politika otvorenih vrata" možda je zamišljena kao dobra ideja za popunjavanje velikih rupa u njemačkom uvijek gladnom tržištu rada, ali posljedice su velike i izazvale su popriličan nemir diljem Njemačke, a i dovele AfD od marginalne desničarske prosvjedne stranke na korak da budu jedna od najmoćnijih stranaka u zemlji.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.