Američki predsjednički izbori održavaju se za 14 dana, a sudeći prema brojnim anketama koje izlaze ovih dana bit će to iznimno tijesna utrka sve do samog kraja. Donald Trump i Kamala Harris gotovo su potpuno izjednačeni u ključnim saveznim državama. Harris ima malu prednost na nacionalnoj razini, no, kako i znamo, američke izbore ne određuje većina glasova već koliko tko uspije skupiti elektorskih glasova po saveznim državama što pak znači da ih je ključno svega oko sedam. Podsjetimo i na to kako je Hillary Clinton 2016. osvojila većinu na nacionalnoj razini, ali nije postala predsjednica jer je Trump uspio izvući pobjedu po važnijim saveznim državama. Puno toga upućuje na to da bismo za dva tjedna mogli gledati reprizu takvog scenarija.
14 dana je malo i puno, ovisno kako se uzme. Aktualni trendovi ne idu na ruku demokratima bez obzira koliko se Kamala Harris nastojala distancirati od činjenice da je ona zapravo ključni dio ove administracije već četiri godine. Za njenog mandata Izrael pustoši Libanon i Pojas Gaze, a ruska vojska osvaja sve veći teritorij istočne Ukrajine. Svakim danom dok to traje jedan dio birača rezignirano odlučuje da će ove izbore preskočiti, a neki možda i mijenjaju stranu prelazeći kod Trumpa. Vanjska politika vjerojatno ne uzrokuje veće prebjege demokratskih birača jer ako su nezadovoljni masakriranjem palestinskih civila, a mnogi jesu, onda nipošto ne mogu u Trumpu vidjeti "manje zlo", štoviše, poznavajući njegov stav prema Bliskom istoku, on je u ovom segmentu priče vjerojatno i puno "veće zlo". No, njemu ide na ruku i glasačka apatija - ako demokratski birači odluče ne izaći na izbore 5. studenog to, dakako, ide njemu u korist.
Primjerice, zna se da tradicionalno skoro sve američke manjine imaju tendenciju birati demokratske predstavnike. Nije da ovi puno rade za njih, ali bar se moraju pretvarati da stoje pri svojim deklariranim principima o inkluzivnosti, ljudskim pravima i sl. Ali ove godine demokrati mogu zaboraviti na glasove velikog broja američkih muslimana koji jako dobro znaju da se uništenje palestinske enklave događa uz blagoslov Bidenove administracije, uključujući samog Bidena i njegovu potpredsjednicu Harris.
Teško je reći hoće li ti aspekti biti dovoljno da vrate republikance u Bijelu kuću, ali svakako će igrati ulogu. U ovako tijesnim izborima svaki faktor je bitan i može biti presudan. Uzmimo prošle izbore, Trump je izgubio uvelike zbog činjenice da mu je šanse pokosila pandemija Covid-19. Malo je bilo za očekivati da itko nakon takvog udara može zadržati vlast. Birački listići jedno su od zadnjih mjesta gdje su građani mogli pokazati svoj gnjev, a Trump se iz te situacije nije mogao izvući. Prema zadnjim podacima pandemija je u SAD-u odnijela 1,219,487 života što je jako visoko kad se gleda omjer mrtvih na milijun stanovnika - 3642 smrtnih slučajeva (14. mjesto u svijetu). Dobro, neke zemlje su bile još i puno gore, ali njihove političke situacije očito toliko kronično nemaju opcija pa se vlasti ni ne kažnjavaju (inače u "top 10" mrtvih po broju stanovnika su čak 4 zemlje bivše SFRJ: Hrvatska, BiH, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, a ostatak vrha crne liste je dobrim dijelom popunjen zemljama nekadašnje Austro-Ugarske pa su to tako i Češka, Mađarska, Slovačka, a ni preostala nije daleko, Bugarska, jedini "uljez" je Gruzija).
Zanimljivo da Trump nikad nije, ili bar ne često, spomenuo činjenicu da bez pandemije koronavirusa bi vjerojatno osvojio drugi mandat. Umjesto toga odlučio se za priču o ukradenim izborima za što je teško dati neki konkretan dokaz, barem ako govorimo o dokazima koji bi bili svima jasni. No, Trump se uvijek oslanjao na teoriju o "velikoj laži" koju valja ponavljati sve dok ne postane istina što pokazuje da i dalje jako dobro poznaje svoje biračko tijelo. Gledajući njegove kampanje mora se priznati da ih je ponovno uspio motivirati i mnogi su zaboravili da je njegov prvi mandat bio pun neispunjenih velikih obećanja.
Dakako, svaki političar, a naročito onaj koji je ograničen brojem mandata, reći će da mu treba još jedan kako bi "završio posao". Trump svakako nije iznimka. Njegovi protivnici ga pak nastoje prikazati diktatorom u nastajanju tvrdeći da ako Trump osvoji izbore to će biti "zadnji izbori" sugerirajući valjda da će ukinuti demokraciju i proglasiti se doživotnim imperatorom. Opet, kao i u slučaju samog Trumpa, što veća izjava uz što intenzivnije ponavljanje vodi do snažnije motivacije birača, ali zapravo i totalne polarizacije društva.
Dvije strane dovele su se do toga da se neće moći miriti ni smiriti tko god pobijedio. Demokratska strana toliko je isprepadana pričama o kraju demokracije da će mnogi od njih biti na ulici već iste noći ako Trump pobjedi 5. studenog (zapravo vrlo je moguće da rezultat ni nećemo saznati iste noći, pogotovo ako se budu čekala duga prebrojavanja po neizvjesnim saveznim državama). Republikanci pak su podjednako zreli za "kaos" ako njihov čovjek ne pobjedi iako u njihovom slučaju prije se može očekivati veća, ali i kraća eskalacija, kao što smo vidjeli u napadu na zgradu Kongresa 6. siječnja 2021.
Kada je pak Trump pobjedio 2016., po objavi rezultata ruski nacionalist Vladimir Žirinovski, sad već pokojni, otvorio je šampanjac slaveći ono što mu se činilo kao jedan sasvim novi početak odnosa između Moskve i Washingtona, skoro kao da je vjerovao da Rusija ima "svog čovjeka" u Bijeloj kući. Uskoro je i njemu i svim ruskim dužnosnicima, uključujući i samog Putina, postalo vrlo jasno da to neće biti slučaj. Možda malo lakše nego pod demokratima, ali to su skoro pa finese. Neki će pak reći kako za vrijeme prvog mandata Trump nije bio "Trump", odnosno njegova mogućnost donošenja odluka poprilično je smanjena činjenicom da ga se okružilo akterima kojima je glavni posao bio opstruirati njegove ideje. Danas je to još i puno jasnije jer velik broj tih istih dužnosnika otvoreno govori protiv Trumpa, a neki podržavaju Kamalu Harris.
Može li se reći da je to zaista bio Trumpov mandat kad znamo da su mu "društvo" pravili jedan John Bolton, H. R. McMaster, Mike Pompeo i Mike Pence? To je svakako nešto što se mora uzeti u obzir kad govorimo o potencijalnom novom Trumpovom mandatu. On bi mogao izgledati sasvim drugačije jer teško da bi "sistem" (duboka država ili kako god želimo zvati taj proces) mogao Trumpu nametnuti iste restrikcije dva puta. Tko zna, možda drugi Trumpov mandat bude nešto zbog čega bi Žirinovski, da je živ, ponovno otvarao šampanjac.
U isto vrijeme s najvećom strepnjom 5. studenog će ipak čekati vlasti u Kijevu. Ako Trump pobijedi, je li to kraj podrške Ukrajini od strane Zapada? Mnogi to slute, ali nema garancije da će tako i biti. Trump se može jako brzo preokrenuti, to svi znaju, a Zelenski je možda trebao na vrijeme se udaljiti od žargona koji ne prolazi u slučaju promjene vlasti u Americi. Tvrdnje da će Ukrajina biti "bastion demokracije i zapadnih vrednota" te da ju je zato potrebno podržavati neće Trumpu značiti previše, štoviše, to su sve fraze koje ga samo podsjećaju na njegove političke neprijatelje doma. Zelenski je pak u zadnji trenutak izvukao nešto novo, nešto što bi se moglo svidjeti tipičnim "Trumpistima" koji čekaju na ulazak u Bijelu kuću - ukrajinske resurse, ali to je možda prekasno i prenaivno (opširnije o temi: Sve je napokon otkriveno, Zelenski dobro poznaje prirodu svojih saveznika: "Plan pobjede" je zapravo plan potpune prodaje Ukrajine, očajnički pokušaj da procure sline prekaljenim imperijalistima unatoč zagarantiranom svjetskom ratu).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
