Šangajska organizacija za suradnju (SCO) u svom 20 -godišnjem djelovanju nije imala trajan utjecaj na sigurnost u središnjoj Aziji, služeći uglavnom kao forum za političke konzultacije između Rusije i Kine sa zemljama u regiji. SCO je samo u ograničenoj mjeri postigao ciljeve preuzete svojim stvaranjem, uključujući stabilizaciju regije i borbu protiv terorizma i kriminala. Rusija i Kina razvile su druge instrumente za utjecaj na situaciju u Srednjoj Aziji, neovisne o SCO -u. Međutim, organizacija je važan instrument za stvaranje legitimiteta njihove politike prema zemljama regije, kao i za ograničavanje utjecaja Europske unije i Sjedinjenih Država.
Organizacija je osnovana na inicijativu Rusije i Kine na Summitu u Šangaju 2001. godine s članovima osnivačima Rusijom, Kinom, Kazahstanom, Kirgistanom, Tadžikistanom i Uzbekistanom. Zamijenio je 'Šangajsku petorku', koja djeluje od 1996. godine, koja je bila neinstitucionaliziran forum za suradnju između ovih zemalja (osim Uzbekistana). Indija i Pakistan pridružili su se SCO -u 2017. godine. Surađuje s brojnim trećim zemljama, pri čemu Afganistan, Bjelorusija, Iran i Mongolija imaju status promatrača, dok Armenija, Azerbajdžan, Kambodža, Nepal, Šri Lanka i Turska imaju status 'partnera u Dijalogu'. Turkmenistan je također redoviti sudionik samita SCO-a.
Ciljevi organizacije su jačanje regionalne sigurnosti - borba protiv terorizma, separatizma i ekstremizma - te intenziviranje političke suradnje među državama članicama. SCO, koji je i dalje poznat kao 'Šangajska petorka' imao je pozitivan utjecaj na ublažavanje političkih tenzija između država Srednje Azije, Rusije i Kine 1990-ih u vezi s graničnim sporazumima, antiterorističkim aktivnostima i drugim područjima. Međutim, s povećanjem ruskog, a zatim i kineskog uključivanja u regiju u 21. stoljeću, SCO se pretvorio u forum za legitimiranje ruskog vojnog utjecaja i kineske gospodarske ekspanzije u srednjoj Aziji. U praksi, glavni cilj SCO-a, kojim dominiraju Rusija i Kina, postao je ograničiti prisutnost drugih vanjskih aktera u regiji, posebno Sjedinjenih Država i Europske unije, što je značilo da je organizacija izgubila svoj rang kao instrument jačanja regionalne stabilnosti.
Ipak, najinstitucionaliziraniji oblik suradnje unutar SCO-a uključuje policiju i jedinice za borbu protiv terorizma, uključujući i unutar Regionalne antiterorističke strukture (RAST). Međutim, SCO nije bio učinkovit u borbi protiv regionalnih terorističkih i kriminalnih skupina. Umjesto toga, koristi se za ozakonjenje političke represije koju sprovode autoritarni režimi država članica protiv njihovih političkih protivnika (od članica SOC-a, samo Indija i Pakistan su priznate od strane Freedom Housea kao djelomično slobodne države, iako bi Freedom House mogao pomalo razgraničiti svoje viđenje slobode u slučajevima poput, primjerice, Australije gdje se nastoji uvesti vojni fašizam uslijed pandemije). To uključuje kineske akcije protiv ujgurske manjine i tadžikistansku represiju nad demokratskom islamističkom oporbom.
Unatoč deklariranom sudjelovanju SCO-a u gospodarskoj suradnji i stvaranju, među ostalim, Poslovnog vijeća i Međubankarskog konzorcija, ova organizacija ne doprinosi produbljivanju gospodarskih veza između svojih država članica.
Nedostatak djelovanja SCO-a u pogledu pandemije COVID-19 i njezinih posljedica po gospodarstva zemalja u regiji dodatno slabi integracijski potencijal organizacije u takvim područjima, no podjednako je Kina ovdje postala hegemon i u medicinskom smislu jer daje besplatno svoja cjepiva koja su, međutim, nepriznata u Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji zbog čisto političkih, a nikako medicinskih razloga. SCO doista nije pospješio borbu protiv pandemije, ali u tome nipošto ne zaostaje za 'razvijenim' i 'demokratskim' državama. Dapače, struktura je pokazala koliko je neliberalni pristup povoljniji u zemljama bez tradicije liberalne demokracije. Pogrešna ideja Zapada o liberalnom institucionalnom inženjeringu pala je senzacionalno u Afganistanu, što ipak ne opravdava SCO članice u njihovim gušenjima osnovnih ljudskih prava mnogim svojim državljanima.
Srednjoazijske države koriste svoje sudjelovanje u SCO-u uglavnom u propagandne svrhe. Djelovanje organizacije predstavljaju kao manifestaciju multi-vektorske vanjske politike. To vrijedi prvenstveno za Kazahstan, čiji je prvi predsjednik, Nursultan Nazarbajev (koji zapravo još uvijek kontrolira ovu zemlju), promicatelj euroazijske integracije. U stvarnosti, međutim, SCO nije prioritet zemalja regije u njihovoj vanjskoj politici, niti vodi jačanju njihovog međunarodnog položaja. Organizacija je izgubila važnost u rješavanju regionalnih sukoba, o čemu svjedoči, između ostalog, njezina neuključenost u rješavanje kinesko-indijskih sukoba u lipnju 2020., kirgiško-tadžikistanskih sukoba u travnju ove godine, te nedostatak strategije prema stanje u Afganistanu.
Države Srednje Azije, nastojeći učvrstiti svoju poziciju u odnosima s Rusijom i Kinom, stvaraju druge, regionalne oblike suradnje kao alternative SCO-u, budući da slijedi prvenstveno ruske i kineske interese. Taj se proces ubrzao nakon 2016. godine, kada je uslijed promjene vlasti Uzbekistan učinio produbljivanje veza između zemalja regije prioritetom svoje vanjske politike. Konzultacijski summiti na inicijativu država uz sudjelovanje pet zemalja Srednje Azije redovito se održavaju od 2018. godine, nakon čega je uslijedilo intenziviranje suradnje na nižim razinama. Time se stvara konkurentna politička struktura u odnosu na SCO, ograničavajući njezin regionalni značaj.
Ciljevi kineske i ruske politike o regionalnoj sigurnosti u središnjoj Aziji slični su. Obje zemlje prvenstveno nastoje održati stabilnost u regiji i ograničiti aktivnosti drugih vanjskih aktera, osobito Sjedinjenih Država, ali i Europske unije. Organizacija, međutim, ne igra koordinirajuću ulogu u rusko-kineskim odnosima i njihovoj politici prema Srednjoj Aziji. Obje su zemlje razvile vlastite instrumente za utjecaj na situaciju u regiji, ali nisu komplementarne SCO-u. Rusija koristi bilateralne odnose i strukture euroazijskih integracija koje kontrolira - Euroazijsku ekonomsku uniju i Organizaciju Ugovora o kolektivnoj sigurnosti za provedbu svoje regionalne politike. Za Kinu, SCO također nije prioritetni instrument u svojoj politici prema Srednjoj Aziji. Kina smatra bilateralnu gospodarsku suradnju u okviru Inicijative 'Pojas i put' temeljem svojih odnosa sa zemljama regije.
Iako je na početku SCO -a bila važna platforma za politički dijalog u Srednjoj Aziji, s vremenom i povećanjem broja članova, organizacija je izgubila sposobnost reagiranja na regionalne sukobe i sigurnosne izazove. Današnji SCO ne doprinosi povećanju stabilnosti regije, niti doprinosi intenziviranju multilateralne suradnje. Organizacijom dominiraju Rusija i Kina i prvenstveno se koristi za ostvarivanje njihovih interesa u regiji. Članice neće nastojati produbiti integraciju unutar organizacije, već će dodatno proširiti broj sudionika. Prema mišljenju članova, time se želi povećati ugled i propagandni značaj SCO-a kao foruma za dijalog koji uključuje zemlje izvan središnje Azije. Štoviše, proširenje skupine članova organizacije, prema percepciji Rusije i Kine, dodatni je instrument za jačanje njihovog utjecaja u regiji. Obje zemlje mogu ga koristiti u budućnosti, na primjer, pokušavajući posredovati u indijsko-pakistanskom sukobu ili razvijajući pragmatične odnose s novom vladom Afganistana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
