Easterlinov paradoks i hedonistička traka za trčanje: Ako postanemo bogatiji, hoćemo li biti i sretniji?

Hoće li nas novac usrećiti? Mnogi će odgovoriti pozitivno. Kako i ne bi? Novac nam otvara brojna vrata, možemo kupovati više, biti sigurniji... percepcija je da će nam novac, dosta novca, omogućiti da imamo sve ono što smo si htjeli, za čim žudimo. Samim time ćemo biti i sretniji, zar ne? Možda... ali možda i ne. Ovo je pitanje kojim se ne bave samo obični ljudi, po pitanju korelacije novca i sreće vole se pozabaviti i ekonomisiti, a neka saznanja vrlo su zanimljiva, zapravo toliko zanimljiva da bi nam mogla iz temelja promijeniti gotovo univerzalnu percepciju da ćemo s novcem biti sretniji. I ne, ovdje ne govorimo o nekoj dubljoj filozofiji, jer jasno je da su neki došli do opće spoznaje da novac ne može kupiti sreću kad govorimo o mnogim nematerijalnim stvarima (mada će neki reći i suprotno), već o vrlo jasnom istraživanju, statistici i provjerenim metodama.

Profesor ekonomije po imenu Richard Easterlin s američkog sveučilišta u Pennsylvaniji još 1974. postavio je vrlo jednostavno pitanje - ako bismo svima dali više novca, bi li svi onda bili i sretniji? Naravno, iz perspektive ekonomista davanje više novca poistovjećuje se s povećanom potrošnjom - pojedinci će biti u stanju kupiti više proizvoda i usluga. Moći će si priuštiti bolji automobil, bolje pokućstvo, ljepše godišnje odmore... Ukratko, bit će im bolje s više novca nego im je bilo s manje novca. Samim time, očekivalo bi se, bit će i sretniji.

Je li tako? Vidjet ćemo. Za početak potrebno je definirati sreću. Opet, iz perspektive jednog ekonomista, to će biti vrlo jasan i ne pretjerano "dubok" način definiranja. Easterlin se pritom poslužio statistikom vezanom uz "zadovoljstvo životom" koje se rangira na ljestvici od 0 do 10. Upitnik je jednostavan - na ljestvici od 0 do 10, koliko ste trenutačno zadovoljni sa svojim životom?

Iz te jednostavne definicije proizlaze njegova dva također jednostavna pitanja.

1) Jesu li bogatiji ljudi sretniji od siromašnijih ljudi u istoj zemlji?
2) Ako u jednoj zemlji svi s vremenom postanu bogatiji, hoće li postati i sretniji?

Što biste rekli, jesu li obje pretpostavke točne?

Glede prvog pitanja, kako bi se i očekivalo, da, bogatiji ljudi jesu sretniji. I ovdje se gleda na relativno bogatije. Drugim riječima, ako u jednoj zemlji prosječna osoba godišnje zaradi 20,000 USD, ona koja zarađuje 35,000 USD je relativno bogatija, dok ona koja u godini zaradi 10,000 USD je relativno siromašnija. Ovi relativno bogatiji u upitnicima o zadovoljstvu života potvrdili su da jesu sretniji od drugih. No, to je bilo i za očekivati. Zanimljivije opservacije kriju se u drugom pitanju.

Ako skoro svi ljudi budu imali u nekoj zemlji više novca, hoće li ta zemlja postati sretnija? Da bi na to pitanje odgovorili imamo i dobar primjer - Japan. Naime, u Japanu su prosječna primanja porasla za čak 5 puta od 1958. do 1987. To je ogroman skok. Primjerom možemo dočarati i koliki - 1958. samo 1% kućanstava u Japanu posjedovalo je osobni automobil. Do 1987. ta brojka je narasla na čak 60%. Jasno, pritom treba imati na umu da su i po pitanju brojnih drugih faktora kućanstva imala više nakon što su počela uprihoditi čak 5 puta više novca.

Promjena u Japanu bila je toliko velika da kad bismo ljude podijelili u tri skupine prema prihodima 1958. - nisku, srednju, i visoku. Ova skupina s niskim primanjima iz 1987. imala je više novca na raspolaganju nego ova s najvišim primanjima iz 1958. godine!

I što se dogodilo? Jesu li postali svi 5 puta sretniji sad kad su postali (u relativno kratkom vremenskom periodu) čak 5 puta bogatiji? Ne, linija sreće, odnosno zadovoljstva kvalitetom života, ostala je potpuno ravna iako je linija primanja strmo rasla prema gore.

BDP po glavi stanovnika u Japanu i utjecaj (odnosno nedostatak utjecaja) na sreću

I to je Easterlinov paradoks. Možda nešto specifično za Japan? Ne. Gdje god je studija napravljena rezultati su bili isti. U zemljama Europe, u SAD-u, u zemljama tzv. Trećeg svijeta...

Što se tu događa? Zašto se sreća nije povećala uopće unatoč tolikom rastu primanja? Objašnjenje ovog paradoksa zapravo je isto poprilično jednostavno - povećanjem primanja mijenja se i percepcija što znači biti bogat ili siromašan. Primjerice, dok nitko nije imao automobil imati automobil smatralo se luksuzom. Sad kad odjednom "svi" imaju automobil više se na tu posjedovanje ne gleda tako, to je postao novi "standard" i ljudi su ponovno na istoj razini sreće/nezadovoljstva kao i ranije. Sad žele više. Gledaju bolje i skuplje aute od svojih i vjeruju da kad bi imali takav onda bi napokon bili sretni.

Primjera je jako puno. Od pitke vode, krova nad glavom, grijanja, telefona i TV-a, pametnih telefona... Malo po malo ljudi dobivaju sve ono što nisu imali i zbog toga su nekoć bili nezadovoljni i nesretni. Sad kad pak imaju i aute, toplu vodu, struju, TV s bezbroj kanala, najnoviji pametni telefon, i dalje su nesretni, odnosno razina sreće im je ostala otprilike ista kao i ranije dok nisu imali ništa od navedenog.

Ali ovdje govorimo o generalnom standardu, nekako je skoro pa razumljivo da ljude neće oduševljavati da imaju nešto što već ionako imaju "svi drugi", zar ne? Znači li to da ako se pojedinac probije "iznad standarda" i odjednom si može priuštiti skupi luksuzni automobil i druge skuplje stvari od drugih, hoće li biti sretniji? Vrlo vjerojatno neće jer i njega će dohvatiti jedan paradoks, odnosno tendencija, koju ćemo imenovati uskoro.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.