Kad god se u javnom prostoru govori o deficitu proračuna i javnoj potrošnji masovni mediji, ekonomski analitičari i političari će uvijek iskoristiti priliku da naglase kako je za ekonomski prosperitet i gospodarski rast države jedini mogući put drastično smanjivanje deficita ili u najmanju ruku balansirani državni proračun koji predstavlja fiskalno odgovorno ponašanje dok se u isto vrijeme deficit proračuna redovito karakterizira kao neodrživo stanje koje predstavlja teret svima nama te budućim generacijama.
Međutim, u većini zemalja, uključujući i Hrvatsku ne može se dogoditi da država ostane bez novca zato što je država ta koja emitira novac koji se koristi kao sredstvo razmjene unutar njenih granica. Radi jednostavnosti 'država' u ovom slučaju predstavlja fiskalnu vlast (ministarstvo financija) koja je odgovorna za prikupljanje poreza i javnu potrošnju, te monetarnu vlast (centralna banka) koja je odgovorna za kreiranje nacionalne valute. Države koje izdaju vlastitu nacionalnu valutu putem centralne banke ne mogu ostati bez novca. Iznimke su države unutar euro zone koje su prihvatile euro te su izgubile monetarni suverenitet i postale samo korisnice valute, bez mogućnosti izdavanja vlastite valute.
Hrvatska je primjerice iako izdaje svoju vlastitu valutu trenutno važećim Zakonom o HNB-u onemogućila direktno financiranje proračuna putem kredita HNB-a [1] s čime je zakonskim propisom ograničila vlastitu monetarnu suverenost. Manje je poznato da je starim Zakonom o Narodnoj banci Hrvatske [2] iz 1992. godine, HNB mogao direktno financirati državnu blagajnu u iznosu od 5 posto državnog proračuna.
Činjenica da država ne može ostati bez vlastite nacionalne valute ne znači da je bilo koja razina javne potrošnje neproblematična, niti da je svaka javna potrošnja dobra i pozitivna. To znači samo da deficite i suficite u državnom proračunu možemo promatrati i na drugačiji način koji se razlikuje od banalnog crno-bijelog stava u kojem je deficit uvijek negativan, a suficit uvijek pozitivan.
Države su suvereni izdavatelji vlastitih nacionalnih valuta iz sljedećih razloga:
http://www.hnb.hr/propisi/zakoni-htm-pdf/h-zakon-hnb-9-7-2008.pdf
[2] Zakon o Narodnoj banci Hrvatske (NN br. 74/92) , čl. 58. Narodna banka Hrvatske može odobravati kratkoročne kredite Republici Hrvatskoj radi premošćivanja vremenske neusklađenosti između pritjecanja prihoda i izvršavanja rashoda državnog proračuna. Rok vraćanja kredita je najkasnije do kraja tekuće proračunske godine. Stanje kredita iz stavka 1. ovoga članka ne smije biti više od 5% proračuna Republike Hrvatske za tekuću godinu.
Dominatno razmišljanje je da država novac za javne usluge mora prikupiti putem poreza ili ga posuditi prije nego što ga može početi trošiti. Smatra se da država oporezivanjem i posuđivanjem (uzimanjem kredita) financira vlastitu potrošnju. Na ovaj način dolazi se do zaključka kako javno zdravstvo, školstvo, socijalni programi, infrastruktura postupno postaju nedostupniji zbog nedostatka novca kojim bi se financirali. U stvarnosti, jedino nedostatak realnih resursa može javne usluge učiniti nedostupnima.
Održivost i stabilnost nacionalne valute ovisi o subjektima unutar države i njihovoj želji da nacionalnu valutu koriste kao univerzalno sredstvo razmjene. Kada se novac pojavljuje u obliku robe (npr. zlato) ili je konvertibilan u vrijednu robu (npr. američki dolar u razdoblju 1945.-1971. za vrijeme Bretton-Woods sustava) na prvi pogled je lakše razumjeti zašto ga ljudi prihvaćaju kao sredstvo razmjene za robe i usluge. Zlato ili neka druga vrijedna roba osigurava očuvanje vrijednosti u samoj sebi. Polazišna točka Post-Keynesianskog pristupa zastupljenog u Modern Money Theory (MMT) koja je utemeljena u Chartalismu [3] je definiranje i objašnjenje prihvaćanja nacionalne fiat valute od strane subjekata u ekonomiji. Fiat valuta [4] nema pokriće u zlatu ili nekoj drugoj vrijednoj robi i sama po sebi je bezvrijedna stoga razlog prihvaćanja nacionalne fiat valute kao sredstva razmjene nije na prvu očigledan. Kartalistički stav koji je prihvaćen od strane proponenata MMT-a je da potražnja za fiat valutom unutar ekonomije dolazi od primoranosti subjekata da plaćaju državi porez.
Jednostavni misaoni eksperiment potkrijepljen povijesnim iskustvima se često koristi kao ilustracija za argument. Zamislimo državu koja je upravo ostvarila suverenost. U prošlosti, građani te države su kao sredstvo razmjene koristili ili vrijednu robu poput zlata ili stranu valutu, ali sada Vlada te države želi uvesti vlastitu fiat valutu. Kako bi osigurala da subjekti unutar države prihvaćaju novu fiat valutu, Vlada uvodi porez koji se može platiti isključivo u novoj valuti. Oporezivanje osigurava potražnju za novom valutom. Međutim, da bi mogli platiti porez, građani države na neki način moraju doći do nove fiat valute. Da bi to bilo moguće Vlada mora početi trošiti novu valutu kupujući robu, usluge i rad od privatnog sektora [5]. Isto tako Vlada može posuditi određene količine nove fiat valute privatnom sektoru. Na taj način Vlada je kreirala novac tj. stavila ga u optjecaj te se on dalje može koristiti za razmjenu robâ i uslugâ, kao i za plaćanje poreza.
Oporezivanje služi u različite svrhe, međutim na najosnovnijoj razini porez osigurava potražnju za novcem izdanim od strane Vlade suverene države. Nametanjem poreza, Vlada stvara potrebu za vlastitom valutom među privatnim subjektima. Porezi se također koriste za ograničavanje i poticanje privatne potrošnje za vrijeme razdoblja inflacije i deflacije. Ukoliko je ekonomska aktivnost pojačana i potražnja je na granici proizvodnih kapaciteta, cijene roba i usluga rastu. Vlada može olakšati inflatorni pritisak dizanjem poreza te na taj način ograničiti privatnu potrošnju. Kad je ekonomska aktivnost slaba, Vlada može sniziti poreze te potaknuti privatnu potrošnju.
Nedostatak financijskih ograničenja za državne izdatke (javnu potrošnju) ne znači da ne postoje granice javne potrošnje. Međutim, to znači da su granice određene količinom resursa unutar ekonomije te političkim ograničenjima, a ne financijskim ograničenjima. Kada primjerice Vlada potencijalno želi poboljšati obaveznu zdravstvenu zaštitu, ali se suočava sa nedostatkom liječnika i medicinskih sestara onda je resursno ograničena. Kada primjerice postoji dovoljan broj liječnika i medicinskih sestara, ali postoji snažno protivljenje takvoj odluci od strane opozicije i javnosti onda je politički ograničena. Kada političari i ekonomski analitičari tvrde da si država ne može priuštiti određeni socijalni program, postoje vrlo dobri razlozi za skepticizam. To je posebno izraženo u sadašnjem trenutku visoke nezaposlenosti i neiskorištenosti resursnih kapaciteta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
