U ideji o nevidljivoj ruci tržišta definiranoj od strane Adama Smitha ideolozi slobodnog tržišta ističu da ljepota samog tržišta leži u činjenici da se odluke izoliranih individua ili poduzeća pozitivno isprepliću u ostvarivanju maksimalne obostrane koristi bez svjesnog pokušaja da se ta maksimalna korist ostvari. Ono što omogućava ostvarivanje obostrane koristi je racionalnost samih sudionika tržišnog natjecanja koji vrlo dobro poznaju situaciju u kojoj se nalaze te kako da je unaprijede.
Moguće je da su pojedine individue iracionalne ili da se generalno racionalan pojedinac ponaša povremeno iracionalano. Međutim, tržište će iskorijeniti iracionalno ponašanje tako što će kazniti subjekte koji se ponašaju iracionalno. Primjerice investitori koji iracionalno ulažu u precijenjenu financijsku imovinu zbog slabog povrata investicije bit će prisiljeni da prilagode svoje ponašanje inače će ih tržište eliminirati. S obzirom na to ideolozi slobodnog tržišta tvrde da je ekonomija najuspješnija ukoliko je vođena individualnim odlukama unutar slobodnog tržišta.
Warren J. Samuels američki ekonomski povjesničar u knjizi Erasing the Invisible Hand: Essays on an Elusive and Misused Concept in Economics demantira povezanost nevidljive ruke Adama Smitha i tržišne ekonomije: "Smith koristi metaforu 'nevidljive ruke' kako bio na upečatljiviji i zanimljiviji način opisao apsolutnu međusobnu zavisnost 'bezosjećajnog zemljoposjednika' i njegovih kmetova, sluga i stanara ('bez rada nema hrane'). Uzajamna zavisnost dovodi zemljoposjednika u poziciju da dijeli plodove svojih usjeva te na taj način nenamjerno koristi čovječanstvu održavajući vrstu. (Teorija moralnog sentimenta, str. 185) Nesigurnost koju su pojedini trgovci osjećali navela ih je da preferiraju investicije u domaću industriju u odnosu na rizik vanjske trgovine uzrokujući potom nenamjernu društvenu korist pridonoseći domaćoj zaposlenosti i domaćim prihodima. (Bogatstvo naroda, str. 456) Smith također koristi 'nevidljivu ruku Jupitera' (Povijest astronomije, str. 49) kako bi opisao paganska vjerovanja Rimljana u njihovog boga Jupitera za kojeg su vjerovali da baca munje na ljude. U sva tri slučaja evidentno je da 'nevidljiva ruka' tržišta u kontekstu u kojem je danas koristimo ne postoji."
Gavin Kennedy profesor na Sveučilištu Heriot-Watt u Edinburghu u recenziji knjige dodatno pojašnjava: "Smith nije smislio frazu. Fraza se koristila u staroj Grčkoj od vremena Eshila pa sve do sv. Augustina i kasnije u raznim teološkom tekstovima, propovijedima, dramama (Shakespeare), pjesmama, romanima (Defoe, Walpole) te u političkoj retorici (George Wahington)... Adam Smith ju je koristio samo dva puta kao metaforu u svojim djelima 'Teorija moralnog sentimenta' (1759) i 'Bogatstvu naroda' (1776) te jednom u 'Povijesti astronomije' (1795). Nakon Smitha metafora nevidljive ruke se među ekonomistima nije koristila do 1875. godine, nakon čega je ponovno otkrivena u četrdesetim godinama 20. stoljeća kao 'temeljni koncept' moderne ekonomije."
1997. godine Robert Merton i Myron Scholes dobili su Nobelovu nagradu za ekonomiju za 'novu metodu određivanja vrijednosti derivativa.' 1998. godine veliki investicijski hedge fond "Long-Term Capital Managment" (LTCM) bio je na rubu bankrota zbog financijske krize u Rusiji. Fond je bio toliko velik da je poput Lehman Brothersa jednostavno bio 'prevelik da bi propao' i propast samog fonda imala bi ozbiljne posljedice za financijski sustav SAD-a.
LCTM osnovao je John Merrivether 1994. godine, a u upravnom odboru fonda sjedili su upravo dobitnici Nobelove nagrade Merton i Scholes koji su svoj model procjene vrijednosti derivativa koristili kao podlogu za donošenje odluka o ulaganju. Nakon LTCM-ovog debakla i propasti, Scholes je 1999. osnovao novi investicijski 'hedge' fond pod imenom Platinum Grove Asset Managment (PGAM). Novi ulagači smatrali su da je 1998. Merton-Scholes model bio pogrešan zbog nepredviđene financijske krize u Rusiji. Na kraju krajeva, riječ je o najboljem modelu procjene financijske imovine u povijesti koji je i potvrđen od strane komisije za dodjelu Nobelove nagrade. Međutim, u studenom 2008. fond je praktički propao te zamrznuo povlačenje sredstava ulagača iz fonda. Nedugo zatim Trinsum Group u kojem je Scholesov bivši partner Merton bio glavni znanstveni suradnik je također bankrotirao u siječnju 2009.
Može se reći da svatko ima pravo na pogrešku, međutim ako istu kardinalnu pogrešku napravite dvaput onda se komotno može reći da nemate pojma što radite. Kada dobitnici Nobelove nagrade iz ekonomije za procjenu vrijednosti financijske imovine ne mogu sa sigurnošću utvrditi i predvidjeti događanja na financijskim tržištima, kako možemo upravljati svijetom na temelju ekonomskih principa racionalnosti koji pretpostavljaju da ljudi uvijek znaju što rade? Čak je i Alan Greenspan, bivši guverner FED-a na saslušanju u Kongresu priznao da je pogrešno pretpostaviti da su privatni interesi pojedinih institucija, posebno banaka sposobni zaštititi dioničare i imovinu poduzeća.
U financijskoj krizi sposobnost donošenja odluka se jednostavno pretvorila u nesposobnost donošenja odluka zato što su stvari izmakle kontroli i postale prekompleksne zbog raznih financijskih inovacija. Pojavili su se mnogi financijski instrumenti koje u potpunosti nisu razumjeli ni financijski stručnjaci osim ako nisu bili usko specijalizirani za njih, a često ni tada.
Ako želimo izbjeći slične financijske krize u budućnosti moramo drastično ograničiti slobodu djelovanja na financijskim tržištima. Razni oblici financijskih instrumenata i derivativa moraju biti zabranjeni osim eventualno u slučaju da u potpunosti razumijemo njihov utjecaj na čitavu ekonomiju. Na takav način društvo postupa cijelo vrijeme kada je riječ o nekim drugim proizvodima poput automobila, lijekova, električnih strojeva i mnogih drugih. Primjerice kada farmaceutska kompanija izumi novi lijek, on ne može odmah biti pušten na tržište zato što su učinci lijeka na ljudsko tijelo i reakcija tijela kompleksni i nedovoljno poznati. Stoga lijek mora proći detaljno testiranje prije nego što smo stvarno sigurni da pozitivni efekti lijeka značajno nadmašuju moguće nuspojave.
Ukoliko s namjerom ne ograničimo našu slobodu izbora sa određenim restriktivnim pravilima na način da pojednostavimo svijet oko sebe, naša ograničena racionalnost se neće moći nositi sa kompleksnošću svijeta. Razlog tome nije činjenica da država nužno zna bolje od nas samih koja pravila nam olakšavaju život, a koja ne, već ponizno priznanje i spoznavanje ograničenosti naših mentalnih sposobnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
