Ekstremistička normalizacija Trećeg svjetskog rata: Brzo se množe akteri kojima je opstanak ideologije važniji od same ljudske egzistencije

Sama pomisao da bi čovječanstvo ponovno moglo završiti u svjetskom ratu bila je do ne tako davno toliko daleka i bizarna da bi samo spominjanje takvog scenarija sugeriralo na ekstremizam. I to je bilo dobro, jer sve dok je koncept Trećeg svjetskog rata bio u kategoriji "nezamislivo ludilo" na neki način je služilo kao mentalna kočnica pred takvom mogućnošću. Veliki problem pak imamo kad krene normalizacija, kad ideja Trećeg svjetskog rata postane dio svakodnevne političke rasprave jer tad se pretvara u samoispunjavajuće proročanstvo.

Neki će reći da su to samo riječi i da bez obzira koliko žestoka postala ratna retorika to je i dalje - retorika. Možemo se samo nadati da je zaista tako, no geopolitičke kronologije sugeriraju nam drugačije. Malo toga se događa iz vakuuma. Svakoj katastrofi prethodi idejno oblikovanje, a u konačnici ljudske riječi kroz povijest pokazale su se kao najrazornije oružje jer su u stanju kreirati ideologije. Svaka pak ideologija koja ode predaleko (ili ako egzistira predugo?) doći će do jedne razine kad joj je opstanak važniji i od same ljudske egzistencije. Pomisao na raspad ideja doima se gorom od potpunog uništenja, jer zašto uopće da išta postoji ako je ideja poražena?

Dalo bi se to sigurno i preciznije secirati kroz ljudsku psihologiju, no to nam malo znači, naročito ako se ispostavi da je to neka vrsta "ugravirane" greške čovjeka koji stremi takvom samouništenju.

20. stoljeće dalo nam je neke eksplicitne prikaze ideologije pa je i dan danas tako doživljavamo. Zamišljamo da mora biti uniformirana, dogmatska, autoritarna i neumoljiva. Ali ideologije koje su spremne na samouništenje itekako postoje i u 21. stoljeću bez obzira što joj često nedostaju rekviziti i parole. Liberalizam i nacionalizam su danas možda dvije ideologije koje se podjednako preziru kao nekoć nacizam i komunizam, mada obje rade na tome da ih se ne svrsta u koš potrošenih pristupa prošlog stoljeća.

Ideologija je, tamo gdje je nepokolebljiva, ta koja je u stanju odvesti nas u globalni sukob s nezamislivom razinom uništenja. Ali nisu svi pobornici istih ideolozi. "Pravih ideologa" je u praksi uvijek relativno malo. Moć nije u njihovoj masovnosti već gravitaciji, odnosno koliko mogu privući istomišljenika oko sebe kod kojih prevladava oportunizam, a ideologija je samo sredstvo koje vide kao put do vlastitih interesa.

To je primjerice danas krupni kapital. Netko bi mogao naivno pomisliti da su sve velike korporacije na Zapadu ideološki obojene. Nisu, samo nastupaju tako jer djeluju pod kišobranom ideologije i tu zgrću svoj profit. Velik broj tih korporacija bi, u slučaju totalnog zaokreta, ponovno "šivao nacističke uniforme" bez imalo srama.

Ali oportunisti neće zaustaviti ideologije. Ironično je u ovom kontekstu citirati jednog od poznatijih ideologa, Lenjina, koji je rekao: "Kapitalisti će nam prodati uže s kojim ćemo ih objesiti". Navodno je to rekao on, neki kažu da je citat od Marxa, možda čak i Staljina, no tko god da ga je smislio bio je u pravu i jako je dobro opisao ono što egzistira pod ideologijom za svoje interese.

Tu je i cijela struktura običnih ljudi, radnika, koja nije svojevoljno ideološki obojena, ali se usmjerava za ideološke ciljeve. Ne treba biti "ideolog" da se vidi kako jedino ta ogromna masa može nešto učiniti da spriječi pripremanu destrukciju, no, što je svakako vrhunac ironije, ispada da je ponovno potrebna nova ideologija koja bi potakla kolektivnu svijest! No, to je sad već priča za neku drugu temu.

Tko su dakle današnji ideolozi od kojih čovječanstvo treba strahovati? Prije svega oni koji ovih dana normaliziraju ideju Trećeg svjetskog rata, a njih je, kako i znamo, sve više i više i to na svim stranama. Odjednom, na kraju godine 2024., postalo je "popularno" tvrditi da je Treći svjetski rat već počeo.

Da postoji sukob između više težišta to je vrlo jasno. Imamo u neku ruku sukob između Istoka i Zapada, ali zemljopisna komponentna uskoro bi mogla biti manje bitna jer unutarnji konflikti postaju sve veći. Imamo ih u Americi, Francuskoj, Gruziji, Južnoj Koreji, zapravo svugdje. U praksi više skoro da nema zemlje koja je kompaktna i određena. Umjesto toga imamo unutarnja previranja i ideološku segregaciju. Svako "vruće pitanje" u stanju je izazvati polarizaciju koja postaje sve snažnija.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.