Bilo koji prikaz Pakistana ima malo pozitive u bilo kojem trenutku, bilo ove godine, bilo u prošlom desetljeću. Ipak, postoje neki opasni aspekti statusa Pakistana koje treba identificirati i pratiti u narednoj godini, a možda i pronaći rješenja, koliko god se to činilo nerealnim.
Nekada oruđe u rukama pakistanske vojske, vjerski ekstremizam sada je čvrsto sastavni dio pakistanske politike, od premijera pa naniže do niza očito 'antidržavnih' prosvjednika, od kojih svi tvrde da govore u ime islama. To uključuje šefa pakistanske organizacije Tehreek-e-Labbaik (TLP) Saada Rizvija, koji je pozvao tisuće ljudi na ulice zbog blasfemije, tražeći protjerivanje francuskog veleposlanika nakon što je francuski predsjednik Emmanuel Macron proglasio 'pravo na bogohuljenje' i slobodu govora. Rizvi je prvi put uhićen, a njegova organizacija zabranjena kao simbol čvrstine države. Kako je nasilje eskaliralo, uslijedio je predvidljivi zaokret, što je dovelo do njegovog oslobađanja, povlačenja zabranjenog statusa i TLP-a koji je tako vjerojatno postao nezaobilazna sila na sljedećim općim izborima.
To je priličan porast u odnosu na 2018., kada je TLP bio pod pokroviteljstvom establišmenta kako bi srušio Nawaza Sharifa, tadašnjeg premijera, što je i učinio osvojivši treći najveći udio glasova na općim izborima. Ono što je zapaženo je da je stav TLP-a o 'islamofobiji' u potpunosti podržao premijer Imran Khan i pozvan je francuski veleposlanik na razgovor, iako je Francuska jedan od pet najvećih vjerovnika Pakistana. Imran Khan se ne ulaguje desnici, već je to i njegova politika. Premijer se ne ustručava naglašavati islam i u najmanjoj prilici i svoju vanjsku politiku temeljiti na svojoj ulozi vođe islamskog Ummeta. Tradicionalne vjerske stranke poput Jamaat-e-Islami (JeI) ubrzo su naučile svoje lekcije. Od sredine 2021. JeI je preuzeo vodstvo u masovnim prosvjedima u Gwadaru, izuzetno važnoj luci u balučistanskoj pokrajini. Pod vodstvom Maulane Hidayat-ur-Rehmana, pokrajinskog glavnog tajnika JeI-ja, kojega čvrsto podržava stranka, kao i razni nacionalistički lideri, pa čak i balučki separatisti poput Allaha Nazara, JeI se također priprema za snažnu prisutnost na izborima. Uspješan je i povratak Maulane Fazlur Rehmana i njegove stranke Jamaat Ulema Islam (JUI) u lokalnim anketama koje su nadmašile vladajući pakistanski Tehreek-e-Insaf (PTI). Temeljni pomak udesno koji sada karakterizira Pakistan, evidentan dok su ljudi slavili 'pobjedu' talibana, shvatit će glavne stranke, koje će se neizbježno premjestiti na desnicu kako bi osvojile ove fundamentalističke glasove, i time još više potisnuti Pakistan prema ekstremizmu. U zemlji koja je već u teškom gospodarskom stanju, to je opasno skretanje.
Pakistan je bankrotirao, kako je rekao bivši predsjednik Federalnog odbora za prihode, misleći na stalni tekući račun i fiskalni deficit i dug od preko 115 milijardi dolara. Opseg duga vidljiv je iz izvješća Svjetske banke koje je Pakistan svrstalo među prvih deset u svijetu, s najvećim inozemnim dugom. Iskreno rečeno, zemlja je godinama bila na svojevrsnom gospodarskom kapanju, i jedva izdržava od kredita do kredita. No, taj dug sam po sebi nije ubojica. Bitna je nemogućnost da se on vrati po razumnoj cijeni. Pažljiva analiza pokazuje da su kamate na kredite najveći pojedinačni trošak u saveznom proračunu, veći od 'poslova i službi obrane' i cijelih 'razvodnih izdataka'. Zatim, tu je i činjenica da je pakistanska rupija pala na neviđenu razinu u odnosu na dolar, što je dovelo do spirale rasta duga. Što je još gore, pakistanski račun za uvoz hrane, uključujući povrće i šećer, porastao je gotovo 50 posto. I konačno, Pakistan duguje Kini gotovo dvostruko nego Međunarodnom monetarnom fondu (MMF). Drugim riječima, Pakistan je 'švorc', vjerojatno će ostati bez novca unatoč zajmovima MMF-a, i u opasnosti je da ga proguta Kina. Da bi vratio dug, Pakistan mora promijeniti način na koji razmišlja i posluje. To znači da mora pomno proučiti svoju vanjsku politiku i procijeniti služi li ona presijecanju Gordijeva čvora duga, povećanog oporezivanja, niskog rasta i većeg siromaštva.
Na vanjskopolitičkom planu nema ništa dobro. 2021. je bila godina kada je Pakistan uspio iznervirati svoju svetu zaštitnicu Saudijsku Arabiju, a američki predsjednik Joe Biden ga je u potpunosti odbacio i dobio odobravanje 'bratskih' islamskih država na konferenciji ministara vanjskih poslova Organizacije islamske konferencije (OIC). Nakon prepirke oko prijetnje ministra vanjskih poslova Shaha Mahmooda Qureshija da će napustiti OIC po pitanju Kašmira, Rijad je tek ponovno pokrenuo svoj zajam od 4,3 milijarde dolara, ali pod oštrim uvjetima, dok OIC kao tijelo radije radi izravno s Kabulom, umjesto da se usredotoči na Pakistan.
U međuvremenu, Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC) ponovno usporava. Zajednički koordinacijski odbor, koji bi se trebao sastajati dva puta godišnje, nije se sastao od studenog 2019. godine. Konačno je održao sastanak u rujnu 2021., na kojem je Peking izrazio frustraciju zbog neplaćanja 230 milijardi Rs pristojbi iz energetskog sektora, dok je Islamabad želio promjenu tarife, što je glatko odbijeno. Središnji projekt, željeznička pruga ML-1, nije mogao biti dovršen, a Islamabad je morao odustati objavljujući naizgled golem 3,5 milijardi dolara vrijedan plan obalnog razvoja Karachija. Međutim, pokazalo se da je potpisan samo Memorandum o razumijevanju za moguću obvezu kineske tvrtke. Sada se čini da je Islamabad postao oprezniji, jer vidi da ide dalje u minus, bez mogućnosti da izbjegne dužničku zamku čak i pri otvaranju novih projekata. To je slijepa ulica s kineskim karakteristikama.
Pakistan nije dobio ništa od svog 40-godišnjeg pokroviteljstva terorizma kao uporišta svoje 'vanjske politike'. Neki nagovještaji promjene od 'narativa o geopolitičkom sukobu u geoekonomsku integraciju' došli su od glavnog vojnog generala Qamara Bajwe početkom 2021. Nakon toga je uslijedila 'pobjeda' talibana u Afganistanu. Navodi se da su obrisi politike nacionalne sigurnosti 2022.-2026. koju je nedavno razjasnio pakistanski Odbor za nacionalnu sigurnost 'usredotočeni na građane' s ekonomskom sigurnošću u srži, s ciljem pružanja vojne i socijalne sigurnosti. Sve je to na svom mjestu, ali ako ova nova sigurnosna politika ne prepozna da je pakistanska toliko hvaljena 'geostrateška' lokacija okrenuta stvarnoj ekonomskoj integraciji, a ne bazi za sponzorstvo terorista, ništa se neće promijeniti, a može se očekivati naglo klizanje u anarhiju, jer se obični čovjek buni protiv rasta cijena i još više se okreće vjerskim ekstremistima za spas.
Prvi korak je ponovno otvaranje trgovine s Indijom, zaustavljene nakon kolovoza 2019., a koja je nedavno predložena zbog pritiska trgovaca, a isto tako brzo preokrenuta zbog pritiska političara. Pakistan ima potencijal da postanu vrata za trgovinu između regija Središnje Azije i Južne Azije, ali i svijeta, dajući tako svim regionalnim partnerima udio u miru. Što se tiče Indije, ona ima izbor potpuno ignorirati Pakistan i pustiti ga da upadne u zbrku koju je sam napravio. Uostalom, ništa ne ukazuje na to da Rawalpindi više neće igrati svoje terorističke igre, nakon što se gospodarstvo stabilizira. Ali poanta je da se to neće dogoditi u žurbi i svi to znaju. To stvarno nije izbor Delhija. Na Islamabadu je da procijeni gdje se nalazi te spozna da ignoriranje Indije, posebno uslijed pogoršavanja odnosa s Kinom, može samo doprinijeti većim problemima u samoj zemlji. Naposljetku, ono što takav zaokret zahtijeva je potpuna promjena od vrha prema dolje, od zemlje koja veže omču oko vlastitog vrata u zemlju koja radi sa svojim susjedima za svoje dobro. To bi bilo revolucionarno i sasvim neočekivano.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
