Kada se dublje zagrebe ispod površine geostrateških odnosa, može se razumjeti da su gotovo svi trenutni ratovi, ustanci i drugi sukobi na Bliskom istoku povezani jednom niti, a to je borba za prevlast nad pronalaženjem, iskorištavanjem i prodajom fosilnih goriva i ostalih resursa.
To se može vidjeti u slučaju rata u Siriji u kojoj se Katar i Iran, oboje bogati plinom, bore za dvije različite rute kojima bi se isti dostavljao Europi. Vidi se u slučaju Kurda, koji traže odcijepljene dijelova Sirije i Iraka bogatima naftom te se vidjelo u slučaju Rusije koja je intervenirala, između ostalog i nakon što je 2013. potpisala 25. godišnji ugovor za eksploataciju nafte i plina u sirijskim teritorijalnim vodama.
No od mnogih sukoba oko energetskih resursa, jedan od njih se često zanemaruje, a to je konflikt između Izraela i Palestinaca oko teritorijalnih voda Gaze koje su iznimno bogate prirodnim plinom. Sukob vuče podrijetlo iz devedesetih godina kada su sve više počele kružiti informacije o velikim depozitima prirodnog plina u Istočnom Mediteranu koji su procijenjeni na 122 trilijuna kubičnih metara. U narednim desetljećima, izraelsko-palestinski konflikt za kontrolu prirodnog plina je prerastao u sukob na više fronti u koji se do sada uključilo nekoliko vojski , tri ratne mornarice i više država uključujući Izrael, Siriju, Rusiju, Tursku, Cipar i Libanon.
Povijest prirodnog plina u Gazi
2015.godine, Michael Schwartz, američki profesor na fakultetu u New Yorku i istaknuti kritičar rata u Iraku, je napisao članak pod nazivom: "Velika Igra u Svetoj Zemlji. Kako je plin u Gazi postao epicentar međunarodne borbe za prevlast." U toj analizi iznosi teoriju da je palestinsko-izraelski sukob dobio s vremenom, osim etničke i teritorijalne i jednu energetsku pozadinu.
Naime, 1993. godine, kada su Izrael i Palestinska vlast potpisali sporazum u Oslu koji je trebao okončati izraelsku okupaciju Gaze i Zapadne obale te stvoriti neovisnu palestinsku državu, nitko nije razmišljao o obalama Gaze. Kao rezultat toga, Izrael se složio da će novoosnovana Palestinska Samouprava u potpunosti kontrolirati svoje teritorijalne vode, iako je izraelska mornarica i dalje patrolirala tim područjem. Glasinama o depozitima prirodnog plina nitko nije pridavao previse pozornosti, jer su cijene bile vrlo niske, a zalihe prilično velike. Stoga ne čudi da se Palestinci nisu žurili kada su unajmili British Gas- globalnog igrača u energetskom sektoru - kako bi ispitali zalihe u Sredozemnom moru. Tek 2000. godine su dvije strane potpisale skroman ugovor za razvoj toga područja koje je u međuvremenu ispitano.
British Gas je obećao financirati i upravljati s nalazištima ispred obala Gaze, snositi sve troškove i upravljati nastalim instalacijama u zamjenu za 90% prihoda, što je predstavljalo izrabljivački, ali tipični sporazum za takve projekte. S već funkcionalnom industrijom prirodnog plina, Egipat je pristao biti na kopnu središte i tranzitna točka za spomenuti energent. Palestincima je pak trebalo pripasti 10% prihoda (procjenjuje se ukupno oko milijardu dolara) i bila im je zajamčena dovoljna količina plina kako bi zadovoljili svoje potrebe.
Da se ovaj proces ubrzao, ugovor je mogao biti sproveden kako je napisan. Međutim, 2000. godine, s rastućim gospodarstvom, ograničenim resursima fosilnih goriva te katastrofalnim odnosima sa susjednim zemljama bogatim naftom, Izrael se našao pred strateškim izazovom potencijalnog nedostatka energetskih resursa. Umjesto da je pokušao odgovoriti na svoj problem agresivnim, ali realnim naporima s ciljem razvoja obnovljivih izvora energije, izraelski premijer Ehud Barak je započeo eru sukoba oko energetskih resursa u regiji Istočnog Mediterana. Započeo je pomorsku kontrolu nad obalnim vodama Gaze kako bi spriječio dogovor s British Gasom. Umjesto toga, zahtijevao je da Izrael, a ne Egipat, prihvati plin Gaze i da također kontrolira sve prihode namijenjene Palestincima - kako bi se spriječilo da se novac koristi za "financiranje terora".
S tim je sporazum iz Osla službeno osuđen na propast. Izjavivši da je palestinska kontrola nad plinskim prihodima neprihvatljiva, izraelska vlada se obvezala da ne prihvaća ni najslabiju vrstu palestinske autonomije financijskog proračuna, a kamoli potpunu suverenost. Kako se nijedna palestinska vlada ili organizacija ne bi složila s tim, budućnost ispunjena oružanim sukobom je postala neizbježna.
Izraelska blokada je dovela do intervencije britanskog premijera Tonyja Blaira, koji je nastojao posredovati u sporazumu koji bi zadovoljio i izraelsku vladu i palestinsku vlast. Stoga je 2007. predloženo koji bi se plin isporučivao Izraelu, a ne Egiptu, po nižim tržišnim cijenama, ali s istih 10% prihoda koji bi konačno stigli do Palestinske Samouprave.
Međutim, ta bi sredstva prvo bila poslana u Banku Federalnih Rezervi u New Yorku s ciljem buduće distribucije, koja je trebala jamčiti da se ista neće koristiti za napade na Izrael. Takav dogovor i dalje nije zadovoljio Izrael, koji je ukazao na nedavnu pobjedu militantne stranke Hamasa na izborima u Gazi (2006. godina) kao prepreku. Iako je Hamas pristao dopustiti da Federalne Rezerve nadziru svu potrošnju, izraelska vlada Ehud Olmerta, je inzistirala na tome da Palestincima ništa ne treba platiti. Umjesto toga, Izraelci bi isporučili ekvivalent tih sredstava "u robama i uslugama".
Radilo se o prijedlogu koji je palestinska vlada odbila. Ubrzo nakon toga, premijer Olmert je nametnuo drakonsku blokadu na Gazu, koju je izraelski ministar obrane definirao oblikom "gospodarskog ratovanja" s ciljem stvaranja političke krize koja bi dovela do popularnog ustanka protiv Hamasa. Sa suradnjom Egipta, Izrael je tada stavio pod kontrolu sav uvoz i izvoz robe u Gazi, ograničavajući u velikoj mjeri čak i uvoz hrane te eliminirajući ribarsku industriju. Savjetnik izraelskog premijera Dov Weisglass je definirao sljedećim riječima taj potez: "izraelska vlada stavlja Palestince na dijetu" (koja je, prema Crvenom križu, ubrzo proizvela "kroničnu malnutriciju", osobito među djecom Gaze).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
