Novoizabrana vlada premijera Benjamina Netanyahua je 2009. godine naslijedila pregovarački zastoj oko plinskih depozita u Gazi te energetsku krizu koja se samo zaoštrila kada je Arapsko Proljeće u Egiptu prekinulo 40% opskrbe plinom. Rastuće cijene energenata koje su uslijedile su potom pridonijele najvećim prosvjedima zadnjih desetljeća koji su uključivali židovske Izraelce.
Međutim, kao što je to bio slučaj i u prošlosti, Netanyahova vlada je naslijedila potencijalno trajno rješenje problema; ogromno polje prirodnog plina otkriveno u podmorju istočnog Mediterana. Izraelski dužnosnici su odmah izjavili kako većina novonastalih rezervi plina spada unutar izraelskog teritorija i pri tome su ignorirali suprotne tvrdnje Libanona, Sirije, Cipra i Palestinaca.
Da su međunarodni odnosi spomenutih država bolji, ovo neizmjerno veliko plinsko polje se moglo učinkovito iskoristiti zajedno od svih pet strana.
U tri godine koje su uslijedile otkriću plina, konflikt se činio sve više mogućim. Libanon je postao prvo žarište. Početkom 2011. godine izraelska vlada je najavila započeti s eksploatacijom dvaju polja koja leže u spornim vodama u blizini izraelsko-libanonske granice i koja predstavljaju 10% cjelokupnih zaliha plina. Libanonski ministar energetike Gebran Bassil je odmah zaprijetio vojnim sukobom, tvrdeći kako njegova zemlja neće "dopustiti da Izrael ili bilo koja tvrtka koja radi za izraelske interese crpi plin koji spada u našu zonu". Hezbollah, najmoćnija politička frakcija u Libanonu, je obećala raketne napade ako "samo jedan metar" prirodnog plina bude izvađen iz spornih teritorija.
Izraelski ministar resursa je prihvatio izazov, tvrdeći kako se sva sporna područja zapravo nalaze unutar ekonomskih voda Izraela te izjavljujući da Izrael neće oklijevati iskoristiti vojnu silu kako bi zaštitio ne samo vladavinu zakona nego i međunarodno pomorsko pravo".
Pierre Terzian, novinar koji prati događaje u naftnoj industriji, je na sljedeći način komentirao realnost konflikta:
"U praktičnom smislu nitko neće uložiti u libanonski energetski sektor u spornim vodama. Ne postoje libanonske tvrtke sposobne za eksploataciju prirodnog plina, a uz to zemlja ne raspolaže vojnom silom koja bi ih mogla zaštititi. Međutim, Izrael ima sposobnost i tehnologiju za eksploataciju plina te je spreman prihvatiti takav rizičan projekt pod zaštitom izraelske vojske".
Naravno, Izrael je nastavio s istraživanjem i bušenjem dva sporna polja, postavljajući dronove kako bi zaštitio svoje instalacije. U međuvremenu, vlada Netanyahua je uložila velike resurse u pripremu za buduće vojne sukobe na tom području. Kao prvo, uz snažno financiranje od strane SAD-a, Izrael je razvio proturaketni obrambeni sustav "Željezna kupola" koji je djelomično osmišljen kako bi presreo rakete Hezbollaha i Hamasa usmjerene na izraelske energetske instalacije. Također je pojačao i svoju mornaricu, usredotočujući se na njezinu sposobnost da spriječi napade na energetske objekte na moru. Konačno, počevši od 2011. godine, izraelska vlada je pokrenula zračne napade u Siriji, kako bi, barem službeno, spriječili prijenos naprednih raketnih sustava Hezbollahu.
Ipak, Hezbollah je nastavio stvarati zalihe raketa sposobnih za gađanje izraelskih objekata, a 2013. Libanon je napravio svoj potez. Počeo je pregovarati s Rusijom, a cilj je bio da ruske energetske tvrtke eksploatiraju libanonske zalihe plina, pod zaštitom ruske mornarice.
Do početka 2015. godine Izrael je započeo s eksploatacijom jednog od dva područja plina no u drugom polju operacije su zaustavljene iz sigurnosnih razloga. Američki energetski gigant Noble Energy, angažiran od strane Izraelaca, nije želio uložiti potrebnih 6 milijarde dolara u objekte koji bi bili izloženi napadima Hezbolaha i potencijalno ruske mornarice. Na libanonskoj strani, unatoč povećanoj ruskoj pomorskoj prisutnosti u regiji, nisu započeli nikakvi radovi.
U međuvremenu, u Siriji, koja se nalazila u punom jeku rata, je došlo do druge vrste zastoja. Režim Bashara al-Assada, koji se suočavao s prijetnjom različitih džihadističkih skupina, je preživio djelomično i zbog vojne podrške Rusije u zamjenu za 25-godišnji ugovor za eksploataciju plina u sirijskim teritorijalnim vodama. Dogovor je predviđao veliko širenje ruske pomorske baze u lučkom gradu Tartus, osiguravajući daleko veću rusku pomorsku prisutnost u Levantinskom moru.
Dok je prisutnost Rusa očigledno odvratila vladu u Jeruzalemu od pokušaja da preuzmu sirijske plinske depozite u moru, Izrael je sklopio ugovor s američkom tvrtkom Genie Energy Corporation kako bi locirali i razvili naftna polja na Golanskoj visoravni, sirijskom teritoriju koji su Izraelci zaposjeli od 1967. Suočavajući se s potencijalnim kršenjem međunarodnog prava, vlada Netanyahua se pozvala na izraelski sud koji je presudio da je iskorištavanje prirodnih bogatstava na okupiranim teritorijima legalno. Istodobno, s ciljem da se pripremi na neizbježnu bitku s bilo kojom frakcijom koja bi proizašla iz sirijskog građanskog rata, Izrael je počeo jačati izraelsku vojnu nazočnost na Golanskoj visoravni.
Također u igru je ušao i Cipar, jedina zemlja u regiji koja je imala pravo na dio plinskih zaliha a koja nije bila u ratu s Izraelom. Ciparski Grci su dugo vremena bili u kroničnom sukobu s ciparskim Turcima, tako da nije bilo iznenađujuće da je otkriće prirodnog plina izazvalo tri godine zastojnih pregovora na otoku o tome što treba učiniti. U 2014. ciparski Grci su potpisali ugovor o istraživanju s Noble Energy-om, energetskim izvođačem radova unajmljenog i od strane Izraela. S druge strane ciparski Turci su potpisali ugovor s Turskom kako bi istražili ciparske tvrdnje "sve do egipatskih voda". Kopirajući Izrael i Rusiju, turska vlada odmah je poslala tri ratna broda u područje kako bi fizički blokirala bilo kakvu intervenciju drugih zemalja regije.
Kao rezultat toga, četiri godine manevriranja oko novootkrivenih depozita u Levantskom moru su proizvele malo energetskih resursa, ali su dovele du međunarodnog sukoba, pokrenuli značajnu vojnu prisutnost u regiji te neizmjerno pojačali napetosti.
Što se tiče izraelskog proturaketnog sustava Željezna Kupola, testiranog tijekom operacije "Returning Echo", koja je predstavljala četvrti izraelski vojni pokušaj da se Hamas porazi te da se ukloni, među ostalim, bilo kakva palestinska "sposobnost bombardiranja strateških instalacija za plin i elektricitet u Izraelu."
Pokrenuta u ožujku 2012., operacija je replicirala u smanjenoj mjeri devastaciju operacije "Cast Lead", dok je Željezna Kupola postigla 90% uspjeha protiv Hamasovih raketa. Iako vrlo efikasan, proturaketni štit nije bio dovoljan da bi se osigurala zaštita izloženih naftnih objekata zemlje. Naime, samo jedan izravni pogodak je mogao oštetiti ili uništiti krhke i lako zapaljive energetske instalacije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
