Epiktet, koncept "Amor Fati" i put do stvarne slobode: Kako nas rimski rob može naučiti da zaustavimo ropstvo vlastitog uma

Veliki filozofi drevnog vremena dolazili su iz raznih pozadina. Neki su bili bogati, neki siromašni, neki iz utjecajnih i dobro poznatih obitelji, a neki su stigli u velike urbane centre poput Atene i Rima kao potpuni stranci iz dalekih provincija. Većinom su ipak imali kvalitetnu osnovu, recimo roditelje koji su im mogli priuštiti da uče od poznatih učitelja. Status je uvijek bio dobar početni korak prema razvoju briljantnih umova, ali u slučaju Epikteta, slavnog grčkog filozofa kasnog stoicizma, početak je bio težak da je teško mogao biti teži.

Epiktet je bio rob od samog rođenja i unatoč tome postao je jedan od najvažnijih mislioca s početka Naše ere, a i danas nas njegovo učenje može potpuno transformirati po pitanju kako doživljavamo život, probleme i patnju. Njegova adaptacija stoicizma nudi jednostavne i iznimno učinkovite pristupe kako pronaći sreću čak i u trenucima najvećih izazova i tragedija.

Volimo se diviti ljudima koji su nešto stvorili "iz ničega", njihove priče posebno su inspirativne, a Epiktet je bio živući dokaz da i u najtežim uvjetima, najgorima startnim pozicijama, usredotočena osoba može postići zadivljujuće puno.

Vjeruje se da je rođen oko 50. godine Nove ere u Frigiji (antička pokrajina na prostoru današnje Turske) nakon čega ga prebacuju u Rim. Malo je poznato o njegovom djetinstvu, osim toga da je već po rođenju bio rob. Čak i njegovo ime zapravo nije pravo ime - Epiktet na grčkom znači "nabavljeni" ili "pribavljeni" što je jasna asocijacija na roba. Moguće je da su mu i roditelji sami bili robovi pa je on već kao beba postao imovina robovlasnika. Možda je kao dijete negdje zarobljen, a možda je bio i ostavljen te tako "pribavljen" kao rob. U vrijeme Rimskog carstva svakako je bilo takvih slučajeva. Ostavljena djeca su se zvala "expositi", a obično bi završavala u roblju.

Epiktet Robove često zamišljamo kao slobodne ljude koji su oteti te zatim završe u roblju, no u slučaju Epikteta i brojnih drugih, robovanje je nešto s čime su se morali suočiti doslovno od trenutku svog postojanja! Kako god da je Epiktet postao vlasništvo robovlasnika po imenu Epaphroditus, očito je da su ga odgajali drugi robovi (u ono doba posebne robinje bavile su se podizanjem druge robovske djece).

Zanimljiva je i priča o Epiktetovom vlasniku. Epaphroditus je i sam nekoć bio rob, ali je dobio slobodu. Naime, u ono doba robovlasnik mogao je osloboditi svog roba kroz proces koji se zvao "manumisija" (od lat. manumissio - ispuštanje iz ruku). Tim činom rob bi postao tzv. "slobodnjak".

Ali zašto bi robovlasnik uopće htio osloboditi roba? Zar mu nije to "neisplativo"? Zapravo robovi su se često oslobađali iz vrlo praktičnih razloga. Primjerice, na taj način robovlasnici su dobivali poprilično lojalne partnere, ponekad su čak znali ići i zajednu u biznis sa svojim bivšim robovima! Nekad su jednostavno izračunali da im se više isplati osloboditi roba nego ga uzdržavati. Bilo je i slučajeva da bi robovlasnik s robinjom dobio dijete nakon čega bi je oslobodio (barem formalno). Filozofija je također imala utjecaja, naročito u to doba vrlo popularni stoicizam koji je propagirao jednakost i bratstvo između svih ljudi. Svakako je bilo slučajeva gdje bi robovlasnik zbog svojih filozofskih i moralnih uvjerenja oslobodio roba (iako ne često).

A u Epiktetovom slučaju? Da, i on će jednog dana postati "slobodnjak", ali na to će morati jako dugo čekati. Smatra se da je najmanje 30, možda čak i 40 prvih godina života bio rob.

Sve to vrijeme njegov robovlasnik bio je Epaphroditus. Iako i sam nekoć rob Epaphroditus je postao vrlo utjecajan u Rimu, štoviše bio je tajnik caru Neronu! To će ga kasnije doći glave (kao i mnoge druge vezane uz Nerona!) jer kad je izbio puč protiv cara Epaphroditus je pokušao s njim pobjeći, no na kraju je Neron ipak bio prisiljen počiniti samoubojstvo - godinama kasnije, car Domicijan, dao je pogubiti Epaphroditusa jer ovaj, eto, "nije spriječio Neronovo samoubojstvo" (očito je ovo bio izmišljeni povod, Domicijan, koji je pred kraj vlasti postao vrlo paranoičan i okrutan, htio je poslati okrutnu poruku svima koji su služili pod prethodnim režimima, da im ne bi na pamet pale kakve zavjere kojih je u Rimu bilo u izobilju).

Nećemo ulaziti preduboko u kompleksnu i turbulentnu povijest Rimskog carstva u tom periodu, no možemo spomenuti kako je nakon Neronove smrti zavladao popriličan kaos, a carevi su dolazili i "padali" skoro svakih nekoliko mjeseci.

Nakon Nerona na vlast dolazi car Galba - vladao je samo 7 mjeseci. Ubio ga je Oton, bivši saveznik koji, pogađate, sad postaje novi car. Oton će "otpasti" još i brže - nakon svega 3 mjeseca biva ubijen od strane rivala Vitelija za vrijeme bitke. Vitelije je pak uspio ostati na vlasti "čak" 8 mjeseci, a tada ga ubijaju snage lojalne Vespazijanu, njegovom rivalu s istoka.

Tek dolaskom Vespazijana počinje nešto mirnije doba jer će na vlasti biti 10 godina (od 69. do 79. godine). Ovaj pak kaos i masovni međusobni pokolj careva u povijesti je ostao zapamćen kao "Godina četiri cara".

Vespazijan je uspio dočekati prirodnu smrt na vlasti, a nasljeđuje ga sin Tit koji će biti 2 godine na vlasti (Vespazijan i Tit su izgradili slavni kolosej u Rimu). Umro je iznenada, vjerojatno od neke bolesti, a njega pak nasljeđuje brat mu Domicijan - ovaj koji je dao pogubiti Epiktetovog robovlasnika (iako je do onda Epiktet već postao "slobodnjak").

Rimski carevi nakon Nerona (od gore lijevo pa u smjeru kazaljke na satu): Galba, Oton, Vitelije, Vespazijan, Tit, Domicijan

Kako i znamo, daleka povijest nije baš egzaktna, a to se tiče i prirode odnosa između Epaphroditusa i Epikteta. Prema nekim zapisima bio je vrlo okrutan prema Epiktetu te mu je jednom i slomio nogu nakon čega je Epiktet do kraja života šepao te koristio štaku. Neki drugi izvori pak negiraju tu priču te se navodi da je Epiktet šepao još od rođenja.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.