14. listopada 1944. dvoje nacističkih časnika su se pojavili na vratima feldmaršala Erwina Rommela, jednog od najsposobnijih i najcjenjenijih generala Drugog svjetskog rata koji je zbog svojih vojnih uspjeha protiv Saveznika u Sjevernoj Africi dobio nadimak Pustinjska Lisica. Optužujući ga za sudjelovanje u neuspjeloj uroti da se ubije Adolfa Hitlera, časnici su mu ponudili izbor: suđenje zbog izdaje ili samoubojstvo. Svjestan da ga smrt čeka u oba slučaja, Rommel je progutao kapsulu cijanida u zamjenu za imunitet svoje obitelji.
Iako će ostati zapisan u povijesti kao vojni genije, Rommel je dolazio iz obitelji koja nije imala vojnu tradiciju. Njegova sestra ga je opisala kao blago i poslušno dijete. Razvijajući zanimanje za matematiku i inženjerstvo, od 14 godine pokazuje talent za izgradnju motora i malih letjelica. Bez dobrih ocjena koje bi mu omogućile pohađanje sveučilišta, razmišljao je o radu u tvornici zrakoplova u blizini svog rodnog grada u južnoj Njemačkoj. Ali njegov otac, ravnatelj škole, pozvao ga je da razmotri vojsku umjesto toga. Nakon što su ga topništvo i inženjeri odbacili, 18-godišnji Rommel je 1910. prihvaćen u pješadiju kao kadetski časnik. Ostati će u vojsci do kraja svoga života - daleko od životnog puta njegova oca i drugih rođaka koji su vojsku napustili nakon odrađivanja obveznog vojnog roka.
Iako je Rommel poznat po svojim postignućima za vrijeme Drugog svjetskog rata, on se već za vrijeme Prvog počeo isticati hrabrošću i taktičkim djelovanjem. Sudjelujući u opasnim napadima i misijama izviđanja tijekom Prvog svjetskog rata, njegovi su se ljudi često šalili: "Gdje je Rommel, tamo je fronta." Ali sve to vojno djelovanje, uključujući i jedan 52-satni period u kojem je njegova jedinica zarobila oko 9.000 talijanskih zarobljenika , došao je s cijenom. U rujnu 1914., na primjer, Rommel je jurišao na tri francuska vojnika s bajunetom nakon što je ostao bez streljiva, da bi bio ranjen u bedro tako snažno da mu se otvorila rana veličine šake. Tri godine kasnije, u Rumunjskoj je izgubio poprilično krvi nakon što je pogođen u ruku, a uz to kontinuirano je patio od bolova u želucu, groznice i iscrpljenosti. Još više fizičkih poteškoća počelo se pojavljivati tijekom Drugog svjetskog rata; od upale slijepog crijeva do rane na licu od gelera granate. Zatim, uoči D-Day invazije, saveznički zrakoplov je pogodio Rommelov kabriolet dok je vozio kroz Normandiju u Francuskoj, što je rezultiralo izletavanjem s ceste. Kad se prašina smirila, Rommel je bio bez svijesti, s višestrukim frakturama lubanje i komadićima stakla u licu. Da bi se prikrilo naknadno prisiljeno samoubojstvo popularnog generala, nacistički dužnosnici rekli su javnosti da je umro kao posljedica tih ozljeda, a istina je izašla na vidjelo tek nakon kraja rata.
Nakon Drugog svjetskog rata, Zapadni Saveznici, sada u ideološkoj borbi sa Sovjetskim Savezom, počeli su ulagati napore da ponovno ožive reputaciju Njemačke. Pri tome su prikazali Rommela kao viteškog borca, ukazujući, između ostalog, da se očigledno nikada nije pridružio Nacističkoj stranci. Ipak, njegovo divljenje Hitleru je neupitno. Kada je Hitler uzeo vlast, Rommel je pozdravio njegove planove za remilitarizaciju Njemačke, nazvavši Führera "ujediniteljem nacije". Kasnije, kad su se dvojica muškaraca bolje upoznali na početku invazije Poljske (što mu je omogućilo dodjeljivanje pozicije zapovjednika divizije u Francuskoj), Rommel je pisao svojoj supruzi da "Führer zna što je ispravno za nas. "Također je pohađao tečajeve nacističke indoktrinacije i potpisivao svoja pisma sa " Heil Hitler! " Hitler mu je čak dao kopiju knjige " Mein Kampf ". Tek kasnije, kada je uvidio da je poraz neizbježan, Rommel je postao svjestan ludosti nacističkih vlasti koje su podržavale borbu do samog kraja te je uvidio da Njemačka mora početi pregovarati sa Saveznicima.
Nakon što je zapovijedao tenkovskom divizijom u francuskom Blitzkriegu 1940. godine, (koja je dobila nadimak "Fantomska Divizija" iz razloga što je Rommel često ignorirao naređenja glavnog zapovjedništva u Berlinu tako da na trenutke ni Generalštab nije znao gdje se divizija nalazila), njemački general je prebačen u Sjevernu Afriku kako bi pomogao talijanskim trupama protiv Britanaca. Gotovo odmah je preokrenuo tijek rata, potiskujući Britance natrag stotinama kilometara u nizu odvažnih i lukavih napada, zbog kojih je dobio nadimak "Pustinjska Lisica", i unaprjeđenje u feldmaršala. Nakon niza poraza u listopadu 1942., brojčano nadmoćni Britanci su uspjeli zaustaviti Rommelov napredak u Egiptu, u blizini El Alameina. Na rubu zaliha s tenkovima, streljivom i gorivom, Rommel je bio spreman povući se. Ali Hitler mu je poslao pismo u kojem mu je naredio da ne predaje "ni jedan pedalj zemlje". "Što se tiče vaših vojnika", dodao je Führer, "ne možete im pokazati niti jedan drugi put osim pobjede ili smrti". Unatoč njegovoj odanosti Hitleru, Rommel je odbio direktnu naredbu zbog procjene da će njegove snage biti u potpunosti uništene. Također je zanemario naredbu danu njemačkim generalima da vrše egzekucije savezničkih specijalnih snaga koji bi bili uhvaćeni iza neprijateljskih linija. Na koncu, Rommel se povukao sve do Tunisa, pobijedivši Amerikance u jednoj tenkovskoj bitci i izgubivši drugu protiv Britanaca - prije nego što se vratio u Europu u ožujku 1943. Dva mjeseca kasnije, Saveznici su Nijemce izbacili iz Sjeverne Afrike, spremajući teren za invaziju Italije.
Uz predstojeću savezničku invaziju Zapadne Europe, Rommel je dobio zadatak krajem 1943. izvršiti pregled njemačke obrane duž nekih 2500 km atlantske obale. Unatoč Nacističkoj propagandi, zaključio je da područje nema dobru obranu. Pod njegovim nadzorom nacisti su izgradili utvrde, poplavili obalne nizine kako bi ih učinili neprohodnim i postavili ogromne količine bodljikave žice, mina i čeličnih blokada na plažama i u moru. Rommel je također htio imati tenkove spremne blizu obale kako bi se spriječilo Saveznike da uspostave uporište nakon iskrcavanja, ali su ga drugi generali nadvladali, preferirajući zadržati većinu njih u unutrašnjosti. Ta se odluka kasnije pokazala kobnom budući da su noć prije D-Day invazije Saveznici izvršili veliku operaciju s padobrancima koji bi okupirali mostove i tako spriječili dolazak njemačkih tenkova na obalu.
Kako se njemačka vojna situacija pogoršavala, skupina visokih dužnosnika pokušala je atentat na Hitlera s aktovkom bombe, koji je spriječen u posljednjem trenutku. Rommel je bio prijatelj s nekim urotnicima i sigurno je razgovarao s njima o budućnosti nakon Hitlera. Ipak, puni opseg njegova sudjelovanja u uroti ostaje nepoznat. (Prema njegovoj udovici, on se suprotstavljao atentatu, ali je htio da Hitler bude uhićen i doveden pred sud.) No bez obzira da li je nevin ili ne, njegovo ime je isplivalo kasnije za vrijeme nacističke istrage, potaknuvši Hitlera da naredi njegovu smrt.
Tijekom vrhunca Rommelovog uspjeha u Sjevernoj Africi, britanski premijer Winston Churchill imao je riječi hvale u britanskom parlamentu. "Imamo vrlo smionog i vještog protivnika koji se bori protiv nas i usudio bih se reći velikog generala". George Patton, Bernard Montgomery i drugi vrhovni saveznički generali također su izrazili svoje poštovanje prema njemačkom feldmaršalu , a Rommel je odgovorio sličnom mjerom izjavivši za Pattona da je majstor mobilnog ratovanja i da Montgomery nikad nije napravio ozbiljnu stratešku pogrešku.
Za razliku od ostalih istaknutih Nijemaca iz doba Drugog svjetskog rata, Rommel je izbjegao masovnu osudu. Zapravo, njegovo ime i dalje nose dvije vojne baze i nekoliko ulica u Njemačkoj, a spomenik u svom rodnom gradu pohvaljuje ga kao "viteškog", "hrabrog" i "žrtvom tiranije". Ipak, i dalje ostaju osobe uključujući i povjesničare koji ga smatraju "duboko uvjerenim nacistom" i "antisemitom" koji je sjevernoafričke Židove koristio kao robovske radnike. Iako se većina povjesničara slaže da se je Rommel vjerojatno više brinuo za svoju karijeru nego o nacističkim zločinima, činjenica je da nije uprljao svoje ruke istima. Kako za vrijeme Prvog svjetskog rata, tako i za Drugog nije dopuštao maltretiranje vojnih zarobljenika te je za vrijeme kampanje u Sjevernoj Africi, unatoč protivljenjima, smanjio dnevne racije vode svojoj vojsci kako bi ih podijelio sa zatvorenicima. Iako je podržavao Hitlera, zbog svoje humanosti u ratu pokazao je odlike viteštva i generala koji cijeni suparnike.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
