Političari već godinama naglašavaju kako su strukturni fondovi, poznati kao najstariji instrument europske razvojne politike, iskaz solidarnosti bogatih EU država prema siromašnijim članicama. Naime, doprinosi su u zajedničkom proračunu proporcionalni veličini ostvarenog BDP-a per capita članice, pri čemu siromašnije članice, čije regije ostvaruju dohodak manji od 75 posto EU prosjeka ostvaruju najveće izravne koristi. Tako se doprinosi novijih članica kreću na razini tek nešto više od 0,1 posto BDP-a za razliku od bogatijih članica, čiji doprinosi iznose do 1,27 posto. S druge strane, najveći dio od 308 milijardi eura, koliko je sklopu strukturnih fondova, preciznije kroz Europski fond za regionalni razvoj i Europski socijalni fond koji čine strukturne fondove, predviđeno za razdoblje od 2014. do 2020. bit će usmjeren na siromašnije regije i zemlje unutar Unije. Europski političari također često spominju kako pomoć iz strukturnih fondova donosi korist svima, ne samo neto korisnicama pomoći, jer povećava tržište i intenzivira međusobnu razmjenu dobara i usluga unutar Unije. Prema nekim procjenama, na svakih 100 eura uloženih kroz strukturne fondove u siromašnije članice, između 20 i 40 eura vraća se ostalim članicama u obliku koristi od povećanja trgovinske razmjene. Strukturni fondovi, tvrde političari, zaslužni su za ekonomski rast najvećih korisnica ovih sredstava.
Tko laže – političari ili ekonomisti
Tijekom 90-tih godina najveći korisnici tih sredstava Španjolska, Irska Portugal i Grčka povećali su BDP s prosječnih 68 posto na 79 posto EU prosjeka. Zahvaljujući strukturnim fondovima, od 1994. do 1999. kreirano je 800 tisuća radnih mjesta, dok su gospodarstva ovih zemalja postala bitno konkurentnija u međunarodnim razmjerima. No usprkos ovakvim rezultatima, kasnije su ekonomske analize pokazale da strukturni fondovi zapravo ne utječu na razvoj, već predstavljaju puku redistribuciju dohotka. Naime, iako je 90 posto ukupne pomoći iz strukturnih fondova upućeno problematičnim regijama, statistike su ukazale da se siromašne zemlje kao cjelina razvijaju brže od siromašnih regija.
Drugim riječima, regije sa strukturnim poteškoćama unutar siromašnijih EU zemalja razvijale su se sporije od onih dijelova zemlje koji nisu uživali povlastice strukturnih fondova. Tako je primjerice u razdoblju od 1995. do 1999. prosječan BDP Katalonije, kao bogate Španjolske regije porastao sa 102 posto na 105 posto EU prosjeka, dok je u Andaluziji smanjen sa 63 na 61 posto. S druge strane, Irska je sve do kraja 80-tih godina stagnirala, iako je još od sredine 70-tih godina dvadesetog stoljeća godišnje apsorbirala pomoći u vrijednosti više od 4 posto BDP-a. Tek nakon uspješne provedbe gospodarskih reformi, strukturni fondovi u kombinaciji sa stranim investicijama olakšali su i ubrzali razvoj.
Ekonomski analitičari smatraju da do ovakvih anomalija dolazi iz nekoliko razloga. Sredstva iz strukturnih fondova često su namijenjena, uvjetovana, investicijama u visoke tehnologije u regijama s tehnološkom zastarjelošću, čak i kada ekonomska logika jasno ukazuje da bi se koncentracijom na bazične industrije ostvarili bolji razvojni rezultati. Koristi od takve pomoći su, ako i postoje – marginalne, a zbog ionako visoke nezaposlenosti i nekvalificirane radne snage, nove tehnologije nerijetko uzrokuju produbljivanje strukturnih poteškoća, pa regija pada u još veće siromaštvo. Također, kažu analitičari, financijska pomoć dovodi i do distorzije razvojnih prioriteta, što se očituje u osnivanju sve većeg broja novih poduzeća, sa svrhom uživanja benefita strukturne pomoći – najčešće za dodatno obrazovanje ili izgradnju, mimo realnih tržišnih potreba. U regijama koje su preplavljene financijskom pomoći destimulirana je tržišno diktirana privredna aktivnost, jer je puno jednostavnije osmisliti projekt, kako bi se privukao novac iz fondova. Osim toga, financijska pomoć uglavnom je ograničena na samo dio projekta, pa su nacionalne vlade, kako ne bi ostale bez pomoći primorane trošiti vlastiti novac na projekte koji često ne predstavljaju nacionalne razvojne prioritete. Novije studije su upozorile i na slučajeve pokušaja 'friziranja' službene statistike kako bi se pojedina regija kvalificirala za regionalnu pomoć.
Otvoren put špekulacijama i malverzacijama
Istraživanje je pokazalo da su razmjere pronevjera i korupcije u trošenju europskih fondova zastrašujuće. Istraga na Siciliji svojedobno je otkrila da se nekoliko desetina tamošnjih kompanija bavi proizvodnjom alternativne energije - vjetrenjača i solarnih panela. Sve su one u vlasništvu tri ili četiri čovjeka koji su povezani s mafijom. Naime, talijanske su vlasti zaplijenile od mafije imovinu vrijednu milijardu i pol eura - ispostavilo se da su europska sredstva za izgradnju vjetrenjača na Siciliji završavala u džepovima mafije. Shema pranja novca bila je vrlo složena, Koza nostra je uložila dosta vremena i napora u složenu operaciju osiguravanja sredstava iz fondova EU, ali joj se trud itekako isplatio. Ti ljudi su, uz pomoć političara i općinskih službenika dobivali dozvole koje su drugim kompanijama bile nedostupne, kupovali su zemlju zastrašivanjem vlasnika. Ništa se, međutim, nije dogodilo jer je u krajnjoj liniji talijanska vlada odgovorna za raspodjelu sredstava Unije i za kontrolu zakonitosti cijelog procesa. Komisija nije imala nikakve nadležnosti na teritoriji zemalja članica. Prema podacima talijanske agencije za borbu protiv korupcije u Italiji je u četiri godine pronevjereno više od dvije milijarde eura iz fondova Europske unije.
Istraga The Financial Timesa je još prije nekoliko godina pokazala kako su milijarde eura iz fonda za regionalni razvoj, na koji otpada gotovo trećina proračuna za fondove, isplaćene greškom te da decentralizirani i slabi sustav nadzora rijetko kažnjava prijevare i zlouporabe. Također, pokazalo se kako milijune eura iz fondova EU izvlače organizirane kriminalne skupine, poput spomenute mafije. Agencija EU za borbu protiv korupcije OLAF kaže da je nemoćna pred pronevjerama bez suradnje nacionalnih pravosuđa članica EU. Neke zemlje članice aktivno blokiraju rad OLAF-a, jer nemaju interes da se otkriju i procesuiraju slučajevi pronevjere. Do 2011. godine samo sedam posto prijava OLAF-a završilo je na sudu, a 93 posto u košu za smeće. U analitičkom osvrtu na neke od 208 zaključenih procesa OLAF-a na kraju 2011. godine – aktivna su bila čak 463 zbog prijevara i nesavjesnog korištenja financijskih sredstava EU, a te je godine zabilježen i prvi veći povrat sredstava od prijevara. Nakon 2010., kada je on bio najmanji u promatranom petogodišnjem razdoblju i iznosio je samo 67,9 milijuna eura, u 2011. ta je svota iznosila 691,4 milijuna eura, od čega se čak 524,7 milijuna eura odnosilo upravo na povrat sredstava od prijevara u sklopu EU strukturnih fondova.
Pozitivne tekovine i buduća sredstva
Ipak, tijekom protekloga tranzicijskog razdoblja, pretpristupni fondovi bili su neosporna pomoć novim članicama u njihovim pripremama za priključenje. Od 1990. do 2003. na deset novih članica EU u tu je svrhu iz pretpristupnih fondova utrošeno oko 20 milijardi eura, polovica od toga za ekonomske prilagodbe, a stopa iskoristivosti pri tome se kretala između 10 i 100 posto, do kraja 2006. potrošilo se još 9 milijardi, a iz strukturnih fondova dodatnih 40 milijardi eura. Iako su u prilagodbi institucija ostvareni veliki pomaci, ekonomske reforme, gledajući statistički nisu bile jednako uspješne, pa je do 2005. od 43 nove regije svega njih četiri ostvarilo BDP viši od 75 posto prosjeka tadašnje EU 25. Tako da se čini kako je strukturna politika kroz sve ove godine uvijek bila otvorena raznim špekulacijama. Dodajmo i da je priključenjem novih članica prosječni BDP Unije smanjen za oko 12 posto, pa se Španjolska još prije desetak godina žalila kako je postala žrtvom statističke iluzije, jer je osam od jedanaest španjolskih regija koje su do tada koristile strukturne fondove prema kriteriju dohotka prestalo biti prikladno za pomoć, a isto se dogodilo i s prikladnim regijama u Belgiji, Finskoj i Austriji. Ipak, to nije bitno utjecalo na raspodjelu proračuna, jer je u razdoblju 2007. do 2013. novim članicama pripalo tri i pol puta više novca nego u prijašnjem razdoblju, dok je na stare članice potrošeno četiri puta više.
Iskustva zemalja koje su se u posljednja dva vala priključile EU, izuzevši Cipar i Maltu, kažu kako su povučena sredstva iz EU fondova u prosjeku iznosila 2,7 posto BDP-a tih zemalja, pri čemu su najviše sredstava ugovorile i ujedno krajnjim korisnicima isplatile dvije baltičke zemlje - Latvija, ugovoreno 76 posto, plaćeno 30 posto, i Litva, ugovoreno 68 posto, plaćeno 29 posto. Na začelju su Bugarska, ugovoreno 37 posto, plaćeno 10 posto, i Rumunjska, ugovoreno 45 posto, plaćeno 7 posto, koje, zajedno s Mađarskom, ugovoreno 51 posto, plaćeno 16 posto, i Slovenijom, ugovoreno 48 posto, plaćeno 27 posto, pripadaju u kategoriju ispodprosječne iskorištenosti sredstava. Ostale četiri zemlje, Estonija, Slovačka, Poljska i Češka, imaju iznadprosječnu stopu ugovaranja sredstava iz fondova EU-a. Tranzicijski prosjek u pogledu ugovorenih sredstava je 53 posto od mogućih, a u pogledu potrošenih sredstava je 17 posto od dostupnih.
Recesijske godine obilježilo je tzv. 'tematsko reprogramiranje', odnosno pokušaj preusmjeravanja sredstava u ključne sektore za rast i stvaranje radnih mjesta. Više od 39,2 milijardi eura – ili 11 posto ukupnih sredstava – preusmjereno je u cilju osiguranja najvećega mogućeg učinka do kraja svibnja 2013. kao potpora najvažnijim regionalnim gospodarskim i razvojnim potrebama i radi osiguranja djelotvornosti ulaganja EU‑a unatoč krizi. Osim toga, ublažavanjem nacionalnih zahtjeva za sufinanciranje i stavljanjem dodjele financijskih sredstava državama EU‑a nastojalo se osigurati likvidnost u vrijeme velikih nacionalnih proračunskih ograničenja. Veće je sufinanciranje kroz fondove odobreno 2011.–2012. za Španjolsku, Grčku, Irsku, Italiju, Litvu i posebno za Portugal, te u manjoj mjeri Belgiju, Francusku i UK.
Iako je Europa na putu prema gospodarskom oporavku, s obzirom na ograničena financijska sredstva, pokušalo se osigurati da EU učini što više sa što manje novca i osigurati dodanu vrijednost za svaki euro izdvojen na europskoj razini. Donošenjem novog zakonodavnog paketa o regionalnoj politici na kraju 2013., EU je preispitao dotadašnji pristup financiranju za 2014.–2020. kako bi što više povećao mogući učinak dostupnih sredstava EU‑a. Između 2014. i 2020. u regije EU‑a bit će uloženo više od 351,8 milijardi eura, od čega na strukturne fondove otpada većina od 308 milijardi eura. Za potrebe nove politike u navedenom razdoblju utvrđeno je da postoje 72 manje razvijene regije, 51 tranzicijska regija i 151 više razvijena regija u EU. Prema toj podjeli zemalja na regije vrši se utvrđivanje kvalificiranosti za financiranje iz strukturnih fondova.
Kako se vidi iz navedenoga, sredstava ima, no europski je novac kroz fondove ipak samo alat koji služi za postizanje određenih ciljeva, a na svakoj je državi i regiji da ih pokuša pametno iskoristiti i, naravno, pokušati spriječiti kojekakve malverzacije, kojih svakako ne manjka otkad je i fondova i unije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
