Europa i njene opjevane sudbine: Ne dati ljudima priču koju žele je naročito okrutno, ali ona je ponekad tako dobra da se probija sama i postaje nezaustavljiva

Mnogi će reći da je Eurosong nešto oko čega se ne treba zamarati. Drugi će ići korak dalje pa će reći da ga ne treba ni gledati. Ovi opet prvi će sugerirati da ako se već gleda onda je bolje u samom početku odustati od bilo kakve naivne iluzije da ovo nije politički događaj bez obzira što se isti toliko trudi tvrditi da nije. Dobro, je, ali zar to znači da bi trebali dozvoliti političkom aspektu da prođe bez komentara? I nije stvar da se treba zamarati oko toga, ali znati što se događa ne škodi.

Eurosong je uvijek bio politički događaj. Mogao bi biti apolitički jedino da natjecatelji izvedu pjesme nacionalno anonimno pa da se tek nakon glasanja sazna otkud dolaze. Ali to nema smisla, jer već bi se pročulo tko je tko i od kuda, a i ovaj postojeći format sam po sebi nije loš, nije da publika ima problem s time. Zanimljivo je pratiti zemlje i kako one svoje specifičnosti ugrađuju u pjesme koje u konačnici budu zastupljene.

Ono što pak definitivno ne valja je skoro svemogući glas tzv. "stručnih" žirija koji na kraju utječu na to tko će biti pobjednik, odnosno u stanju su preokrenuti onaj daleko važniji glas - glas publike. Jasno, mnogi će reći da ovu kritiku iznosim jer se to prije nekoliko dana dogodilo našem kandidatu koji je zbog glasova žirija završio na drugom mjestu, a publika ga je izabralo na prvo.

Ali nije samo hrvatski predstavnik, Baby Lasagna, žrtva ovakve situacije. Prošle godine dogodila se ista stvar finskom izvođaču Käärijä s pjesmom "Cha Cha Cha". Bio je favorit publike, osvojio je od publike najveći broj glasova, 376, no ipak mu je izmaknula pobjeda jer od glasova stručnih žirija dobio samo 150 bodova, što mu zajedno nije bilo dovoljno za pobjedu pošto su žiriji "napucali" švedsku kandidatkinju Loreen davši joj čak 340 bodova te je tako završila na prvom mjestu s pjesmom "Tattoo" (a već je ranije jednom pobijedila na Eurosongu, 2012. s pjesmom "Euphoria"). Europska publika ju je isto visoko ocijenila, završila je na 2. mjestu po glasovima publike s 243 bodova. To je puno, ali ipak čak 133 boda manje od Finca!

Naravno, "o ukusima se ne raspravlja", ali ovdje ipak moramo. Europskoj javnosti očito se više svidio dinamični Finac od pobjedničke opširno aranžirane elektro-pop balade. Možda je pobjednička pjesma "dublja", pa što onda? Nije da je "Cha Cha Cha" plitka, zapravo je riječ o vrlo dobro osmišljenoj pjesmi koja prolazi kroz nekoliko faza priče i to prati promjenom tempa. Priča govori o dobro poznatom osjećaju i želji da se opustimo preko vikenda, nadajući se da će alkohol pomoći, a nakon nekoliko rundi spremni smo i za plesni podij jer nam je samopouzdanje upravo umjetno pojačano.

Mnogima nije bilo po volji što Finac nije pobijedio iako je činjenica da su glasovi žirija samo zamijenili prvo i drugo mjesto kakvo je posloženo glasovima publike, odnosno televotingom. No, godinu dana kasnije ta nepravda vraća se u puno većem izdanju.

Ne dati ljudima ono što žele zaista jest poseban oblik torture, naročito kad govorimo o nečem što bi trebalo biti krajnje benigno, kao što je izbor za pjesmu godine. Posljedice bi trebale biti benigne, ali sam trenutak je bitan - to je prilika da se svi narodi Europe "ujedine u glazbi", što je službeni slogan Eurosonga. Jedini način da se zaista ujedine je da im se i da ono što ih sve zajedno spaja, a to je njihov većinski glazbeni ukus, njihov legitimni izbor, njihov, pa ako hoćete, glazbeno-demokratski izbor.

Zamislite političke izbore recimo za predsjednika gdje nakon prebrojenih glasova neki stručni žiri odluči da će predsjednikom ipak postati neka druga osoba, ne ova izabrana jer, eto, mogu, a i sebe nazivaju "stručnjacima". To bi bilo strašno, to se ne bi ni moglo nazvati demokracijom, a upravo takvu praksu usvojilo je Eurosong natjecanje.

Dobro, kad malo razmislimo, i u politici je lako naići na takvu nepravdu, recimo kod post-izbornih koalicija kad stranke nerijetko idu skroz kontra volje birača. Mnogi će reći da je i to veliki problem koji bi se morao urediti na način da stranka ne može ići kontra svojih predizbornih obećanja. Jasno, neće vlast potkopati sistem vlasti, isto tako ni krovna organizacija Eurosonga, EBU, neće odbaciti ono što im daje kontrolu.

Jer stručni žiriji, iz svake zemlje po jedan, nisu transparentni, a svojim glasovima pokazuju da nisu ni stručni već da taktiziraju i vode se nekim posebnim politikama. Očito je da ne slušaju samu pjesmu jer neka bodovanja jednostavno nemaju smisla. U ovogodišnjem Eurosongu su tako brojni stručni žiriji švicarskom predstavniku dali po 12 bodova dok mu je recimo Hrvatska dala - nulu. Kako je to moguće? Očito zato jer je hrvatski žiri zaključio da, eto, Švicarac je najveća konkurencija našem kandidatu pa bi bilo pametno ne pojačavati mu šanse. Dobro, iz taktičke i političke perspektive, ali kakve to veze ima sa "stručnosti"? Baš nikakve. Problem je u tome što po takvim i sličnim ključevima su glasali i svi drugi "stručni" žiriji.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.