Situacija oko Ukrajine i dalje je iznimno napeta. Očito je da Rusija ne povlači svoje trupe s granica, štoviše, informacije govore kako dovode još, iako u isto vrijeme iz Moskve uporno tvrde kako nemaju nikakvu namjeru napasti ili ratovati s Ukrajinom. Jasno, na pitanje zašto onda drže sve te silne vojnike na granici, ne daju odgovor. I otprilike koliko Moskva često tvrdi da ne namjeravaju vojskom ulaziti u Ukrajinu toliko isto Washington tvrdi da je ruska invazija neizbježna.
I zaista, uzevši sve izjave koje su date zadnjih dana, mogao bi se steći dojam da SAD gotovo pa "navija" za ruski napad na Ukrajinu. Možda, u širem geopolitičkom kontekstu, su već izračunali da bi takav razvoj događaja išao im na ruku. Jer što bi se zapravo dogodilo? Izbio bi žestoki sukob između Rusa i Ukrajinaca, a SAD bi imao argument za uvođenje maksimalnih sankcija protiv Rusije te bi natjerali sve svoje europske saveznike da Rusiju posve izoliraju.
Da, nije teško vidjeti kako bi SAD geopolitički profitirao od takve situacije. Jednog od svoja dva glavna rivala mogli bi poprilično "izbaciti iz igre". Bio bi to rat u kojem Rusija jednostavno ne može pobijediti - čak i da "pobijedi" vojno nju će to jako skupo koštati i imat će samo degradaciju i gubitke. SAD s druge strane može zaustaviti bilo kakvo, po njih nepovoljno, daljnje europsko pozicioniranje Europe "između svjetova". Da, po SAD je to nazadak jer polaze od položaja gdje je njihov utjecaj bio ogroman. Sada pak imamo situaciju gdje jedan Macron najavljuje "novi europski poredak" i govori o tome kako Europa ne smije biti pod "utjecajem velikih sila". Jasno je da SAD takve komentare doživljava osobno i da vidi kako se njihov utjecaj želi umanjiti - a utjecaj u Europi i dalje je od esencijalne važnosti za vladanje svijetom.
Kada bi došlo do velikog zahlađenja na istoku, a pogotovo ako bi se Europa (zapadnije od Ukrajine) osjetila ugroženo, onda možemo komotno reći da od Macronovog "novog poretka" neće biti ništa, zapravo bio bi to veliki povratak na stari poredak, onaj u kojem SAD "štiti i čuva" europsku demokraciju i neovisnost od ruske prijetnje.
SAD je navikao na taj način projicirati svoju snagu i tu su bili "najbolji". Ostale vojne avanture samo su ih koštale reputacije (invazije i agresije na Bliskom istoku), ali njihova obrana od "ruske prijetnje" (tada sovjetske) zacementirala im je status poželjnog hegemona kojem se godinama toleriralo toliko toga - primjerice intenzivna špijunaža vlastitih saveznika (a naročito Njemačke).
Kako je uopće došlo do promjene takvog stanja? Neki će reći i da nije, da je zapravo i dalje sve posloženo "kako treba". Možda donekle i jest, ali opet je uočljivo da se američki status ovih dana (godina) puno grčevitije mora braniti nego ranije kada je gotovo prirodno dolazio kao pozitivna percepcija. Danas se mora itekako uprezati medijsku silu ne bi li se održao američki status u Europi, što postaje sve teže.
Europa je jednostavno shvatila u datom trenutku da je ta američka "briga" više koči nego li joj doprinosi. Ranije je stav bio drugačiji i polazilo se od pretpostavke da je nemoguće imati razvoj bez američke potpore (u vojnom, političkom i ekonomskom smislu, a SAD je na to još nadodao i kulturalni). No, nestankom "komunističke prijetnje" Europi više nije toliko trebao SAD pa se ta Europa polako i oprezno počela izvlačiti iz američkog zagrljaja trudeći se da još uvijek voljnom hegemonu daju do znanja da će se taj razlaz napraviti maksimalno prijateljski i da će tradicionalno dobri (i privilegirani) odnosi svakako opstati. No, takva "evolucija" odnosa nikako se nije dopala SAD-u jer pritom ne samo da gube svoj čvrsti utjecaj u Europi već od te iste Europe dobivaju rivala umjesto dojučerašnjeg poslušnog saveznika.
Možda postoje neke tanke specijalne veze koje imaju i veliki ideološki značaj, recimo između Washingtona i Londona, veze koje su iskonski savezničke do te mjere da dva centra djeluju kao jedno, eventualno zajedno s drugim predstavnicima tzv. "Kluba od 5 očiju" (SAD, Britanija, Kanada, Australija i Novi Zeland), odnosno anglosaksonske elite. Ali SAD-u definitivno nije u istoj mjeri stalo do dobrobiti jednog Berlina, Rima, Madrida ili pak Pariza.
Europa ne može imati dugoročno nedorečeni status. Ona može ili biti podređena Americi ili može postati američki rival. Jasno, ako gledamo stvari iz ruske perspektive onda je razumljivo da Rusija itekako navija za to da Europa postane američki rival - što prije tim bolje. Rusija nema nikakve iluzije da bi njihov odnos s Europom mogao jednog dana biti kao onaj iz "zlatnog doba" američkog. Sve u svemu, ono čemu se Rusija nada je snažnija Europa koja bi bila SAD-u više rival nego poslušnik.
Dakle, geopolitički ciljevi po pitanju Europe vrlo su jasni iz američke i ruske perspektive. Naravno, Rusija pritom potajno voli zamišljati da Europa može bez Amerike, ali ne može bez Rusije - točnije ruske energije.
I to pitanje energije sada će se pokazati kao ključno. Jer što ako izbije rat u Europi i ako Rusija "zavrne pipe"? Zima jako polako prolazi, a europske potrebe su velike (i mimo zime!). Bidenova administracija se ovih dana angažirala diljem svijeta te zbrajaju koliko svi njihovi partneri (zajedno s njima) mogu poslati energije Europi ukoliko Rusija zavrne ventile. Ali čak i da se može stvoriti nekakva privremena alternativna nabava jasno je da to ne može biti dugoročno rješenje jer što je sa svim potrošačima koji bi u takvom scenariju dobivali manje?
Jasno, Washington bi jako volio stvoriti nekakvu hitnu alternativu na temelju koje bi mogli dodatno izvršiti pritisak na Berlin tražeći od njih da potpuno odustanu od projekta Sjeverni tok 2 (I što onda? Sruše ga?!).
Više od 40% europskog plina dolazi iz Rusije, a neke zemlje su naročito ovisne o ruskom plinu (Njemačka!).
31. siječnja Joe Biden će se sastati s katarskim emirom i jasno je koja će biti glavna tema. Podsjetimo, mali Katar je najveći izvoznik plina na cijelom svijetu. Uz neki jako dobar plan SAD bi mogao preko Katara osigurati dobar dio europskih plinskih potreba. Ali to sve zvuči izvedivo samo u teoriji. U praksi Katar je već sada na vrhuncu svoje proizvodnje, a sav plin koji proizvedu već je dugoročno prodan na azijskim tržištima...
I SAD, koji su sami također veliki proizvođač plina, već sad proizvode blizu svojih maksimalnih kapaciteta. Nadalje, LNG terminala u Europi nema dovoljno (za sad) da bi se organizirala takva velika alternativa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
