Koncept efikasnih tržišta kapitala rezultat je primjene teorije tzv. 'racionalnih očekivanja', a napori istraživača u dokazivanju valjanosti hipoteze efikasnog tržišta upućuju na njezinu djelomičnu točnost. Usprkos brojnim kritikama, hipoteza efikasnog tržišta zadržava aktualnost i zanimanje istraživača, donosioca odluka i ulagača, jer čak i ako se utvrdi da postoje neefikasnosti za neke ulagače u nekom razdoblju, moguće je dokazati da su tržišta kapitala kakva danas poznajemo efikasna za većinu ulagača. No, ipak nisu sva tržišta jednako efikasna, što se dobro vidi na primjeru Amerike i Europe. Naime, razlike Europe i Amerike, uz one stalno primjećene u politici, kulturi i omiljenim sportovima, osjetne su i na tržištima kapitala. Vladama europskih država i upravama europskih kompanija, kao i onima u Americi, važno je kapital imati dostupan u svakom trenutku i u svakom pogledu. Za nove projekte, za bolje danas i još bolje sutra, bez obzira na to tko će sva ta zaduženja i platiti. No dostupnost kapitala i općenito likvidnost i spojenost različitih dijelova tržišta zasad nudi prednosti američkim tvrtkama i vladi. Jeftiniji i pristupačniji kapital jedan je od osnovnih preduvjeta za stvaranje tržišnih prednosti i efikasnog poslovanja u današnjem kapitalističkom modelu. Osim naravno, konkurentnog proizvoda, kvalitetnog menadžmenta, operacijsko-financijske infrastrukture, te povremenih monopolista i sve prisutnijeg državnog protekcionizma.
Primjerice, Ford i BMW mogu imati najbolje automobile u prodaji, no ako se ne zaštite od tečajnih razlika i variranja u cijenama sirovina, ako ne posude novac jeftino pa kreditiraju kupce automobila skuplje, ako ne sekuritiziraju dugovanja kupaca na auto kredite, svi prodani auti i pored dobrih prodajnih cijena mogu završiti s neto gubicima za kompaniju, što je zadnjih godina bio slučaj i u spomenutom Fordu. Na drugoj strani kapitalnog spektruma, firme u razvoju, kakav je bio primjerice Google prije 13-tak godina, kapitalni poticaj mogu naći u dubokim džepovima.
Mehanizmi efikasnosti
Bez obzira na veličinu, gdje onda firme mogu pronaći mehanizam za efikasno financijsko poslovanje? Spomenuti Ford i BMW možda su slične globalne firme, no financijske probleme rješavaju na dva različita tržišta. Američki Google i britanski DCSL Software možda su u sličnoj industriji, no pitanja infuzije gotovine rješavali su na različite načine. Što njihovi primjeri govore o bitnim razlikama i razlozima razlika između dva tipa tržišta kapitala, američkog i europskog? Tržišta kapitala karakterizira spajanje kupaca, onih što traže novac i kredit, s prodavačima, onima što nude taj novac po njima poželjnoj kamatnoj stopi. Firme koje posluju na tržištima kapitala su u biti brokeri koji spajaju korisnike, kupce/prodavače s financijskim proizvodima odgovarajućeg vijeka trajanja, valute, i općenito cijene, već po željama zainteresiranih. Korisnici tržišta, oni manji, potražuju privatni kapital za rano investiranje u projekte i razvoj firme, dok oni veći nakon što su potrošili privatni kapital dok su bili manji, gotovinu nalaze kroz izdavanje obveznica, dionica, derivacijskih instrumenata, te ostalih strukturnih financijskih rješenja. No, ta su financijska rješenja u svakom slučaju brojnija u Americi nego u Europi.
Dva glavna makroekonomska faktora, tečajne razlike i kamatne stope, jednako utiču na količinu tržišne ponude u Americi i Europi. Slično tome, dionice i obveznice su prisutne na obje strane 'velike bare' iako su u Europi klijenti pretežno institucije dok u Americi u pola slučajeva kupuju 'mali ljudi'. Složeniji produkt, sekuritizacije ili obveznica kolateralnih rizika dugom mogu se naći i u Americi i u Europi. Glavna usporedba efikasnosti dvaju modela tržišta kapitala, onog europskog-bankarskog i onog američkog-dioničkog nudi zanimljiv odgovor. Uz različite stupnjeve kreditnog rizika i rizika likvidnosti, glavna sistematična razlika je veća vitalnost venture, tj., privatnog kapitala u dionički baziranim sistemima poput američkog i donekle britanskog. Iako veće firme ne ovise o privatnom kapitalu, i one su u početku bile sponzorirane od strane 'neustrašivih' venture kapital tipova. Druga glavna razlika je uloga banaka na tržištima kapitala. Bez obzira na europsku valutnu jedinstvenost, tržišta kapitala su i dalje striktno nacionalno pitanje. Posebno kada su banke u pitanju, rezultat toga je da 60 posto financiranja rada kompanija u Americi dolazi s tržišta kapitala, dok je u Europi isti taj postotak osiguran od strane banaka.
Također, valja spomenuti kako europsko tržište junk-obveznica ima sve značajniju ulogu u financiranju tvrtki sa slabijim kreditnim rejtingom, pa je Europa sada malo bliže američkom tržištu. Dosegnuta vrijednost trebala bi sugerirati kako se tržište junk-obveznica zadnjih godina budi. Bankari i ulagači očekuju daljnji porast vrijednosti tog tržišta uslijed sve većeg interesa europskih tvrtki. Tvrtkama sa "starog kontinenta" potreban je novac za refinanciranje dugova ili tekućeg poslovanja, a kako je kreditiranje i nadalje otežano, okreću se rizičnijem, ali i dostupnijem modelu junk-obveznica. Junk-obveznice, u slobodnom prijevodu "obveznice smeće", nude mnogo veći prinos nego prvoklasne, ali je zato i rizik od gubitka ulaganja mnogo veći. Američko tržište vrijednosnica s visokim prinosima, kako glasi službeni naziv, trostruko je veće od europskoga. Od 2000. godine do danas na tom je tržištu emitirano novih papira u vrijednosti od oko 7 bilijuna dolara.
Razlozi za razlike
Razlike u financijskim inovacijama i stupnjevima likvidnosti tržišta kapitala mogu se naći u nizu detalja. Visok stupanj segmentacije i manjak međudržavne koordinacije, unatoč konvergenciji tržišta kratkoročnog novca, potpomognutog politikom Europske centralne banke, još uvijek utječe na manjak inovacija na europskim tržištima kapitala. Prekogranični odnosi, dugoročni trendovi i strategije, tipa svaka zemlja čuva svoj nacionalni ponos, poput Sanofi-Aventisa u Francuskoj i Fiata u Italiji, sprečavaju 'prekogranični shopping', 'mergers and acquisitions' te širenje 'zdrave konkurencije', nešto što je u Americi pomalo uzeto zdravo za gotovo. Banke i kompanije dužnici su odgovorni lokalnim regulatorima bez obzira na kontinentalne i globalne ambicije, za što Francuzi i Švicarci opet služe kao primjer. Zaključak je da su trenutni institucionalni i pravni sistemi još uvijek previše različiti za brzu i uspješnu integraciju europskih tržišta kapitala i daljnje financijske inovacije. Političkih razloga također ima na pretek. Europske vlade su notorno spore u simplificiranju zakona pri stvaranju novih kompanija. Tržište rada je također primjer gdje američke kompanije, poput u zadnjoj recesiji, imaju puno veću fleksibilnost u otpuštanju i zapošljavanju radnika te smanjenju i povećanju pristupa tržištima kapitala. Što, naravno, ne znači da je to nužno dobro, pogotovo ako ste vi taj radnik. Visoki porezi na tzv. 'capital gains' također usporavaju protok kapitala na europskom tržištu, posebno onom investicijskom, no lokalne vlasti sporo smanjuju te poreze.
EU želi biti poput Amerike
Europski je biznis previše ovisan o bankama i svaki put kad se one povuku, on ostane na suhom. Banke su previše tradicionalne da bi pratile poduzetničke cikluse u kojima se brzo raste i brzo propada, mogući su golemi povrati, ali je i rizik velik. Mala i srednja poduzeća zato često ni ne dobiju priliku za rast jer ne mogu u pravo vrijeme pronaći novac. To za sobom povlači tehnološko zaostajanje Europe, manjak inteligentnih rješenja u biznisu i nerealan zaostatak u razvoju. Stoga je Vijeće Europske unije konačno krajem prošle godine usuglasilo svoje pregovaračko stajalište o izmjenama pravila EU-a s ciljem poticanja ulaganja u poduzetnički kapital i socijalna poduzeća.
Odbor stalnih predstavnika 16. prosinca prošle godine zatražio je u ime Vijeća od nadolazećeg predsjedništva da započne razgovore s Europskim parlamentom čim potonji usuglasi svoj stav. Predložena uredba dio je EU-ova plana za razvoj potpuno djelujuće unije tržišta kapitala, čime se diversificiraju izvori financiranja za europska poduzeća i dugoročne projekte. Taj akt ujedno je povezan s EU-ovim planom ulaganja za Europu.
Unija tržišta kapitala trebala bi svakome, od mikro-poduzetnika do najvećih kompanija na burzi, dati dovoljno raznih izvora financiranja. U EU se malim i srednjim poduzećima nudi ukupno 2 bilijuna eura, ali privatni kapital u tome je upola manji nego u SAD-u. Članice zato traže liberalizaciju ulaganja kakva u Americi rade čuda, a u EU ih ima još uvijek malo, poput anđela ulagača, venture fondova ili equity crowdfundinga i peer-to-peer financiranja. Traže da se njihov status izjednači s klasičnim fondovima i EU je najavila da će to učiniti. Za početak, kroz liberalizaciju propisa o rizičnom kapitalu. Proces je, dakle, u tijeku, no koliko god se Europljani ne slagali, Amerika je i dalje ispred Europe po pitanju likvidnosti tržišta kapitala kao i količini financijskih inovacija. Osim čvrste pravno-regulativne infrastrukture, važno je riješiti se i vječitih nacionalno-političkih zavrzlama. Sudeći po zadnjim vijestima iz Bruxellesa i šire, Amerikanci će vjerojatno držati prednost još neko vrijeme, barem dok ne zažive planovi Vijeća Europske unije. Ukoliko zažive, ostaje i pitanje je li potpuno preuzimanje američkog modela za Europu uopće dobro, budući uz navedeno u paketu dolaze i neke ekonomske nuspojave koje Europi i ne trebaju. Ili baš trebaju, ovisi koga pitate.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
