U godinama prije ruskog napada na Ukrajinu diljem Europe u uzletu je bio pokret koji je paralelno radio na osvještavanju o klimatskim promjenama i zagovarao kraj uporabe fosilnih goriva. Države, čak i one koje uvelike ovise o fosilnim gorivima, čvrsto su stale iza tih ideja najavljujući velike i skorašnje promjene. Odlazak od fosilnih goriva - nafte i plina - i prebacivanje u novu eru Europe koja će biti pogonjena čistom i obnovljivom energijom.
Neki su pak već i tada slutili da bi taj veliki naglasak na odvajanju od fosilnih goriva mogao imati nekakve veze s europskom (ali ne samo europskom) željom da se drastično smanji ovisnost o Rusiji jer Rusija je dugi niz godina bila glavni izvor europske energije.
Samoj Europi, barem u onom ekonomskom smislu, to nije bilo loše jer jedino iz Rusije su mogli dobivati energiju po takvim financijskim uvjetima, zahvaljujući razvijenoj infrastrukturi i dugogodišnjoj suradnji. Svi drugi alternativni centri opskrbe su daleko, a nerijetko se energenti moraju dovoziti morem, ili su pak u nestabilnim zonama Bliskog istoka, a sve to povećava troškove i konačnu cijenu. Dok je pak istok Europe bio miran, što nažalost više nije slučaj, Europa je mogla računati na stalnu opskrbu po dobroj cijeni što joj je pak odgovaralo za razvoj vlastite industrije, naročito velikih igrača kao što je Njemačka. Zato je Njemačka i imala plan dodatno se povezati s ruskim energentima kroz plinovod Sjeverni tok 2, ali znamo kako su ti planovi na kraju završili - doslovno na dnu (Baltičkog) mora.
Odvojiti Europu od Rusije nije bilo lako iako je SAD sustavno radio na tome upozoravajući, sve oštrije, da Europa previše ovisi o Rusiji da to postaje neprihvatljivo. I pitanje je kako bi i kada bi Europa dosegla ovu razinu napuštanja stare energetske paradigme da se nije dogodilo ono što još traje.
Teško da je Moskva imala želju ostati bez bogatog europskog tržišta, ali na kraju je to bilo neminovno. Možda da je rat trajao kraće, kako su neki u Kremlju i mislili da hoće, sve bi se do sad već počelo "vraćati na staro". Ali nije, rat u Ukrajini pretvorio se u veliki rat, najveći u Europi od Drugog svjetskog rata i do sad je Europa uvelike prekinula svu kupnju ruskih energenata - i to ne odmah, bili su potrebni mjeseci prije no što se Europa "odvoji" od izvora koji su joj ipak bili toliko važni toliki niz godina. Jasno, naglo odvajanje ne bi bilo ni moguće jer to bi dovelo do velike i brze krize energetske dostupnosti što je na kraju ipak izbjegnuto.
Ali pod koju cijenu? Europa je morala pronaći alternativne izvore za svoju energiju, a to ju je neminovno odvelo u puno veći zagrljaj onog koji ju je godinama nagovarao da okrene leđa Rusiji, no tek ratom u Ukrajini stvorena je prilika za taj povijesni energetski zaokret.
Sad imamo ono što se moglo i očekivati da će se dogoditi - europska ovisnost o ruskom plinu zamijenjena je europskom ovisnošću o američkom plinu. Skupljem američkom LNG plinu koji se mora dostavljati u Europu preko oceana.
Zanimljivo je da nakon tog zaokreta vrlo snažan klimatsko osviješteni pokret više nije tako glasan. Što mu se dogodilo? Njemu ništa. Ljudi koji su vjerovali da je svijetu potreban prelazak na čistu energiju, čak i po cijenu usporavanja ekonomskog rasta, i dalje su tu, zapravo vjerojatno ih je danas još i više. Samo se čini da ih nema jer je volja da im se daje medijski prostor naglo splasnula nakon izbijanja rata u Ukrajini. Drugim riječima, nakon što je postalo očito da će se Europa jednostavno morati okrenuti prema američkim energetskim izvorima odjednom se izgubio taj element iskoristivosti boraca za čistu energiju.
Slično se i dodatno dogodilo istaknutoj švedskoj aktivistkinji Greti Thunbergh kad je nakon izbijanja rata u Gazi optužila Izrael za "genocid nad Palestincima". Njezina medijska ekspozicija naglo je splasnula.
Oni koji pak razmišljaju pro-europski, a svakako ima i njih, iako nisu nužno blizu vlasti, uviđaju da je Europa jedan problem zamijenila s drugim i žele nešto poduzeti po tom pitanju, ali bit će teško, puno teže nego odvojiti se od Rusije. Kao prvo moraju uzeti u obzir da su im dojučerašnji saveznici lagali kad su obećavali maksimalnu tranziciju prema čistoj energiji. To mogu jasno vidjeti i po broju LNG terminala koji se brzinski grade u Europi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
