Kapitalizam i žeđ za profitom bez limita uništavaju planet... Klimatske promjene su stavile čovječanstvo pred veliki izbor: nastaviti putem kapitalizma i smrti ili početi put harmonije s prirodom i respektom za život - izjavio je to još davno bolivijski predsjednik Evo Morales.
Popularni Evo, izvršio je preobrazbu svoje Bolivije od najsiromašnije zemlje Latinske Amerike do zemlje s najvišom stopom rasta u zapadnoj hemisferi. Kao ljevičar i čelnik Pokreta za socijalizam (MAS), vođa domorodaca, veliki patriot i zagovornik jedinstva Latinske Amerike i otpora američkom imperijalizmu, Morales se upisao u povijest kao državnik koji je postigao izvanredne uspjehe.
Njegov socio-ekonomski model, popularno nazvan Evonomika, pokazao je da liberalni kapitalizam ima alternativu i da demokratski socijalizam u obliku Socijalizma 21. stoljeća može biti uspješna ekonomska priča. Drastično smanjenje siromaštva i ekstremnog siromaštva, povećanje prihoda od prirodnih resursa, utrostručenje BDP-a, bogati socijalni programi, povećanje minimalne plaće, sigurna prehrambena politika, briga za okoliš, povećanje udjela domorodačkog stanovništva u politici, zaštita domaćih tvrtki i industrijalizacija neka su od najvažnijih postignuća čiji je Morales glavni tvorac.
S obzirom da je ljevica izgubila vlast u Argentini i Brazilu i da je Venezuela u velikoj krizi, Bolivija ostaje kao država s najodrživijim i najboljim socijalističkim ekonomskim modelom Južne Amerike. Mala nacija u Andama dobila je priznanja od mnogih (čak i od Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke) za svoja ekonomska postignuća u posljednjoj dekadi.
Mnogima je čudno da se ekonomsko čudo dogodilo u jednoj državi u kojoj je antikapitalistički establišment na vlasti. Doista, Moralesova pripadnost istinskoj ljevici nije upitna, a to je i dokazao na simboličnoj razini. Često proziva SAD za imperijalizam i agresivnu vanjsku politiku koja želi podčiniti Latinsku Ameriku. 2008. izbacio je američkog veleposlanika i američke dužnosnike iz policijsko-obavještajne agencije DEA koja se bori protiv droge.
Naposljetku, Evo je bio taj koji se usudio papi Franji pokloniti križ s razapetim Isusom u obliku srpa i čekića. No, to je populistička retorika, ali važnije od toga jest da se ekonomsko-socijalna transformacija zaista i dogodila. Za sve koji traže drukčija rješenja od neoliberalne ekonomske politike, Bolivija je mjesto koje treba posebno promotriti.
Prije izbora Moralesa za predsjednika 2005. Bolivijci su 20 godina bili izloženi neoliberalizmu. Uzastopne vlade desnice privatizirale su državne tvrtke i prepustile kontrolu nam važnim resursima međunarodnim institucijama i stranim firmama. Kako se javni prihod smanjivao, država je ušla u začarani krug deficita i dugova. Svaki novi državni proračun zahtijevao je daljnje zaduživanje kod stranih institucija, a ono je bilo popraćeno strožim uvjetima. Međunarodni zajmovi i dugovi su pokrivali oko polovice bolivijskih javnih investicija.
Međutim, s izborom prvog predsjednika iz indijanske populacije, u zemlji gdje su prije urođenički slojevi društva bili isključeni iz političkog i društvenog života, Bolivijci su iskusili stope ekonomskog rasta veće nego u bilo kojem prethodnom razdoblju od tri i pol desetljeća. U isto vrijeme, nejednakost je značajno smanjena i javni dug je stavljen pod kontrolu. Uspjesi su posljedica ukupne vladine strategije povratka nadzora nad gospodarstvom i državom.
Prilikom stupanja na dužnost Moralesa, prosperitetnije istočne regije zemlje su prijetile odcjepljenjem, a deset godina kasnije održivi ekonomski rast i disciplinirana fiskalna politika osvojili su Bolivijce pa čak i centar poslovanja grad Santa Cruz.
Kad je Morales prvi put prisegnuo kao predsjednik početkom 2006. izjavio je: "Nakon odslušanih izvještaja tranzicijskih komisija, vidio sam kako država ne kontrolira sebe i svoje institucije. Prisutna je potpuna ovisnost." Opisao je Boliviju kao transnacionaliziranu zemlju koja je pod kapitalizmom i privatizacijom dekapitalizirana. Naglasio je nacionalizam, anti-imperijalizam i antineoliberalizam iako nije odmah proglasio svoju administraciju socijalističkom. Predsjednik je zaključio da Bolivija treba nacionalizirati svoje prirodne resurse i započeti proces novog ekonomskog modela.
Model je postao poznat kao "Novi ekonomski, socijalni, komunitarni i produktivni model". Nastojao je uzvratiti udarac kapitalizmu ponovnom uspostavom suvereniteta nad gospodarstvom i prirodnim resursima, prekidanjem prakse izvoza primarnih materijala tako da ih se industrijalizira, promocijom produktivnih djelatnosti poput tvorničke proizvodnje i poljoprivrede, redistribucijom nacionalnog bogatstva kako bi se borilo protiv siromaštva, jačanjem organizacijskog kapaciteta radničke klase i seljaka kao dva ključna stupa za tranziciju prema socijalizmu.
Prema ministru gospodarstva, Luisu Catacori, gospodarstvo se zasniva na dva stupa: strateški sektori (ugljikovodici i rudarstvo koji donose zakupninu) i produktivni sektori (tvornice, turizam, stambena izgradnja i poljoprivreda koji donose radna mjesta i profit). Kako bi prestala bolivijska ovisnost o izvozu sirovinskih materijala, vlada je počela koristiti novce od zakupa u strateškom sektoru kako bi industrijalizirala prirodne resurse i promovirala produktivne sektore s naglaskom na kolektivna i obiteljska poduzeća. Temelj novog ekonomskog modela je postavljen u svibnju 2006. nacionalizacijom sektora ugljikovodika.
Prije nacionalizacije, multinacionalne korporacije su ubirale 82% novca od zakupa ugljikovodika, a nakon nacionalizacije država zadržava oko 80% prihoda. Ukupni prihod od plina tijekom prvih šest godina Moralesove vlade bio je sedam puta veći nego u prijašnjih pet godina. Između 2002. i 2006. država je zaradila od vađenja ugljikovodika 1.3 milijarde $. Vlasti su također poduzele privatizacije i u drugim strateškim sektorima kao što su rudarska industrija, telekomunikacije i električna energija. One su zaslužne da je država postala najvažniji čimbenik u gospodarstvu. Bolivija je imala sreće da su prilikom nacionalizacija cijene plina, nafte i drugih minerala bile visoke inače ne bi bilo tako izvrsnih rezultata.
Za razliku od multinacionalnih tvrtki čiji je cilj isključivo vlastiti profit, država je usmjerila ekonomske aktivnosti prema poboljšanju javnih usluga i njihovoj dostupnosti što većem broju građana. U prvih pet godina Moralesove vlasti, broj kućanstava s priključkom na plin se povećao za 835%. Postotak seoskih kućanstava s pristupom na mrežu električne energije povećao se s 20% na 50%. Građani su profitirali od povećanog ulaganja države u zdravstvo i obrazovanje, socijalne olakšice, povećanje plaća i kontrolu cijena na osnovne namirnice. Takve politike koje su pomogle izići mnoštvu iz siromaštva povećale su domaću potražnju za proizvodima i uslugama (za 5.2%) što je bilo spasonosno kad je došla Svjetska financijska kriza 2008.
Također, državna redistribucija novca drastično je povećala broj registriranih obrta s manje od 20 tisuća 2005. na više od 95 tisuća sredinom 2013. Nova radna mjesta smanjila su nezaposlenost. Više od 20 milijuna hektara zemlje predano je campesino zajednicama kao javno dobro ili je stavljeno pod izravnu kontrolu domorodačkih vlasnika. Takse i porezi sakupljeni od strane države iznosili su 28% BDP-a 2004. a 45% 2010. Javni dug pao je s 90% 2003. na 31.5% 2012. Ekonomska neovisnost o stranim bankarima omogućila je vlastima da vode neovisnu unutarnju i vanjsku politiku Bolivije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
