Ako ćemo govoriti o Aleksandri Prijović i njezinom spektakularnom nizu od pet rasprodanih zagrebačkih Arena prvo je potrebno donijeti odluku o tome koliko daleko zapravo želimo ići. Pristajemo li na to da od "samo glazbe" idemo u osvrt koji će sa sobom morati povući puno više? Jer to lako može zvučati pretenciozno, čak i pogrešno, ako si dajemo da vidimo nešto čega tamo možda nema. Ali u ovom slučaju čini se da ima.
Aleksandra Prijović je mlada glazbena zvijezda rođena 1995. u Somboru, a nakon toga odrasta u Hrvatskoj i Srbiji, odnosno u Belom Manastiru i Bačkoj Topoli. Za one koji nisu pomno pratili njenu priču, a tu spada i autor ovog teksta, Prijović se vjerojatno istaknula tek nakon senzacionalne objave da je rasprodala čak pet zagrebačkih Arena u nizu, što znači da će je u pet noći vidjeti preko 100,000 ljudi (večeras se održava njen zadnji, 5. koncert).
Ta vijest sama po sebi privukla je pažnju mnogima. Nije li dotična tek "jedna od" glazbenih zvijezda žanra koji nosi razne nazive, od narodnjaka do "cajki"? Zauzimajući ili pozitivan ili negativan stav oko takve glazbe, baš svima je postalo jasno da ista ima ogromnu prodornu moć. Desetljećima se već, naročito u Hrvatskoj, vodi polemika oko toga kako i zašto "narodna glazba" toliko zavodi publiku, naročito mlade ljude. Mora se reći, narativ je ponekad poprilično arhaičan i zvuči kao moralna zabrinutost kakva je postojala zbog njihanja Elvisovih kukova 50-ih godina. Ponekad, opet - naročito u Hrvatskoj, negativan stav proizlazi iz političkog. Narodna glazba smatra se nečim što je "uvezeno" s istoka, primarno iz Srbije, a to za neke u Hrvatskoj i danas, desetljećima nakon ratnog raspada SFRJ, predstavlja problem.
Iskreno govoreći, odnosno slušajući, glazba za koju se percipira da je "uvezena iz Srbije" vjerojatno se uvozi nešto još istočnije, jer stil, audio i vizualni, podsjeća na Bugarsku, možda još više Tursku, u nekim segmentima i Levant, srednju Aziju...
Neki vole glazbi pristupati intelektualno i samim time narodnjaci bivaju smješteni u zadnju ladicu. Jasno, nema tu Boba Dylana, nema Davida Bowiea. Pjesme su većinom "na isti kalup" - dramatično, poput scena iz sapunica, propale ljubavi, požuda, osveta... generalno "bazične" ljudske emocije.
Ali što to onda govori o pet rasprodanih Arena u Zagrebu? Je li ovaj fenomen, kakav se u glazbeno-scenskom smislu nije vidio još od raspada SFRJ, potvrda generalne degradacije "glazbenog ukusa"? Je li ovo nazadovanje u nekom smislu? Zapravo i nije. Pokušaj da se ova pojava tako olako protumači i odbaci ne samo da je pogrešan već je možda plasiran s predumišljajem.
Hrvatska je zemlja koja ima svoje posebnosti, posebnosti koje bi se nekad moglo nazvati i paranojama, a nekad i percipiranim obvezama. Hrvatska, ona njena kvazi-intelektualna jezgra, sebi voli stavljati breme diferencijacije između Istoka i Zapada, "Bizanta i Vatikana". Neki bi voljeli reći da je Hrvatska "bastion" zapadnog svijeta, odnosno zadnji bastion na rubu zapadnog svijeta, ali ipak zapadnog. U tom smislu pet noći "Prije", kako odmila zovu Aleksandru Prijović, izaziva određenu nervozu i nelagodu kod istih. Skoro da je se percipira kao Trojanskog konja, a njene obožavatelje kao petu kolonu.
Vrlo pogrešan način gledanja na jedan fenomen koji upravo traje. Aleksandra Prijović je simbolika nečeg znatno šireg. Ona je kulminacija jednog skoro pa nezaustavljivog osjećaja koji se Balkanom giba po inerciji. Ona jednostavno predstavlja savršeno dorađenu verziju svih elemenata od kojih je ovaj fenomen sada sastavljen.
Aleksandra Prijović u isto vrijeme obuhvaća "svjetsku" produkcijsku razinu, besprijekoran vizualni identitet, mainstream privlačnost i povrh svega toga, odnosno kroz sve to - "dušu slavensku". Ovaj zadnji "sastojak" je, dakako, ključan. On je skoro pa genetski uvjetovan i hvata za ruku na nekoj dubljoj osnovi koja je plemenska.
Slavenski narod, podijeljen u tri velike zemljopisne cjeline, ima svoje karakteristike. Istočni Slaveni - Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi... međusobno su slični, nama možda ipak nekako "hladni". Jasno, tu je odmah ono emotivno prepoznavanje, ista opijenost pjesmom, tragedijom, pričama o sudbini, ali istočni Slaveni to čine na jedan možda nama dramatičniji stil kojem nedostaje vrućine i eksplozivnosti. Zapadni Slaveni - Poljaci, Česi, Slovaci - već imaju više od tog jednog optimizma kojeg prepoznajemo kod sebe, ali i tu centralnu prizemljenost koja nama ponekad nedostaje. I na kraju imamo južne Slavene koji su proveli dugi niz godina odvojeni od ostatka "plemena" - između nas i njih prepriječio se veliki bedem Rumunjske, Mađarske i Austrije, susjednih svjetova s kojima na toj dubokoj i intuitivnoj osnovi nemamo toliko zajedničkog.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
