Obično se smatra da se nakon katastrofe na nuklearnoj elektrani Fukushima u Japanu tempo razvoja nuklearne energije u čitavom svijetu značajno usporio. Ipak, detaljna analiza situacije pokazuje da se ne radi o slabljenju nuklearne generacije – samo se naglasak stavlja na neke druge stvari.
Pogledajmo prvo kratku povijest nuklearnih elektrana koja kaže sljedeće: na početku je postojala jedna, jedinstvena snaga koja se sastojala od tehnokrata (inženjera, znanstvenika, velikih tvrtki te država) koji su zagovarali primjenu i brz razvoj novog, nuklearnog energetskog izvora koji bi čovječanstvo oslobodilo ovisnosti i ograničenja zbog primjene fosilnih goriva. Potom smo 70-tih, pojavom zelenih i brojnih drugih liberalnih pokreta, svjedočili i jačanju pokreta protiv nuklearne energije. Taj se pokret podudara s lansiranjem opširnih programa izgradnje nuklearnih elektrana nakon naftnog šoka 1973.-1974. godine. Upravo u tom razdoblju su primjerice Francuska i Japan pokrili svoj teritorij novim reaktorima. Od kasnih 80-tih i nakon černobilske katastrofe omjer snaga između spomenutih dviju grupa, za i protiv, poprima kontrastan razvoj, ovisno o zemlji. Tako u Francuskoj i Japanu tehnokrati prevladavaju i marginaliziraju zelene, ograničivši ih na razinu bučne opozicije s vrlo malim utjecajem na procese odlučivanja. Suprotno tome, u zemljama poput Njemačke, Finske, Italije... zeleni su dovoljno snažni da mogu blokirati razvoj bilo kojeg projekta nuklearne elektrane. U SAD-u je, pak, naftaški lobi, a ne zeleni, utišavao nuklearni program.
Krajem prvog desetljeća novog stoljeća s cijenama fosilnih goriva koje konstantno rastu, što je dijelom bilo potaknuto i sve većom prisutnošću Kine, Indije i Brazila u području 'blagostanja u potrošnji energije', zapadni razvojni model – s početkom kraja jeftine nafte, a onda i zahtjeva o ograničenju emisije CO2, de facto potiče na novi polet nuklearne energije. Mnoge zemlje koje su zamrznule svoje nuklearne programe počele su s njih otirati prašinu, a neke su države u razvoju najavile izgradnju desetaka novih nuklearnih elektrana. U istom je razdoblju došlo do potpune ili djelomične privatizacije nuklearne mreže na američkom i japanskom tržištu. Taj je proces doveo i do podjele unutar grupe tehnokrata jer mnogi od njih, čak i u samom srcu nuklearne industrije, smatraju da sigurnost nuklearnih elektrana i zahtjevi za pouzdanošću nisu kompatibilni sa zahtjevima privatnog sektora vezanim uz kratkoročne profite. Povrh toga, od 1990. do 2010. godine Japan je postao primjer zemlje popuštanja u tom području, što je rezultiralo rastućom kritikom javnosti. Početkom 2011. godine gotovo su svi bili suglasni, s različitim stupnjem entuzijazma, da se svijet ponovno prekrije nuklearnim elektranama, dok je s druge strane proces deregulacije na većini tržišta električnom energijom, uključujući i onu proizvedenu u nuklearnim elektranama, slabio regulatorne i operativne mogućnosti javnih tijela da nadziru sigurnosne uvjete u elektranama. Nuklearna se industrija u tom trenutku našla u najznačajnijem razdoblju deregulacije.
Novo poimanje nuklearki
I onda, tragedija u Japanu – strašan slijed potresa gotovo neviđene snage, cunami nezamislive visine i šokantno otkriće da se nuklearna elektrana Fukushima Daiichi ne može nositi s ova dva nevjerojatna, ali vrlo stvarna prirodna fenomena. Za razliku od nesreće u nuklearki pod nazivom 'Otok tri milje' kod Harrisburga u Pennsylvaniji 1979. godine, medijsko je praćenje oko Fukushime bilo vrlo brzo i realno. I nije se, za razliku od Černobila, dogodilo u zemlji već polako načetoj krizom i procesima raspada, nego u jednoj od najmodernijih u svijetu u kojoj su svi vjerovali, djelomice i zbog tragične nuklearne prošlosti – Hiroshima i Nagasaki, da su postrojenja tog tipa među najsigurnijima u svijetu. I medijski je kontekst, dakako, bio potpuno drukčiji nego u slučaju 'Otoka tri milje' i Černobila – sada je tu već naveliko bio internet koji je plasirao vijesti, analize, ali i glasine i time u potpunosti pokopao mogućnosti tehnokrata da oblikuju vijesti i, u velikoj mjeri, nadmašio razmišljanja i stavove zelenih.
Stoga se u danima nakon nesreće u Fukushimi kreiralo nuklearno svjesno globalno javno mnijenje koje je ponajprije nastojalo stvoriti vlastiti sud o događaju, a potom se naglo usmjerilo prema tradicionalnim za i protiv nuklearnim stajalištima. Međutim, kontekst globalne krize promijenio je mnoge parametre debate. Primjerice, kao što socioekonomska kriza obično uvjetuje, glavne teme poput globalnog zatopljenja i posljedice vezane uz ograničenje CO2 trenutno su izgubile snagu u kreiranju javnog mnijenja. Međutim to je bio samo jedan od čimbenika koji je omogućio relativno pomirenje oko oživljavanja nuklearnih programa. Svjesni nove situacije, političari širom svijeta poduzimaju različite, pa i potpuno suprotne aktivnosti dvojeći između održavanja programa koje su potaknuli još prije nesreće u Fukushimi, prilagođavanja tih programa novom kontekstu, ne znajući stvarno kojem programu, ili, pak, potpune obustave svih planiranih projekata. Operateri, investitori i oponenti nuklearnoj energiji, baš kao i političari, pitaju se što treba učiniti sutra, koji će trendovi prevladati i koji su im izbori na raspolaganju. Stručnjaci procjenjuje kojih je to ključnih šest čimbenika u odlučivanju o nuklearnoj energiji u ovom desetljeću koje polako curi ka kraju. Pri tome se ističe da cilj nije procijeniti što i kako dalje s nuklearnom energijom, jer ni sami članovi think tanka nemaju jedinstveno mišljenje o tom pitanju nego predstaviti što misle da će se dogoditi i na temelju čega će se ubuduće odlučivati o nuklearnoj energiji.
Svijet koji je prije šest godina pogodila katastrofa u Fukushimi više nije tehnološki naivan, ideološki podijeljen ni medijski kontroliran ili barem ne na način kako je to bio od 50-tih do 80-tih godina prošlog stoljeća. Također, to nije ni svijet s kraja prošlog stoljeća obilježenog idejom zapada o vlastitoj tehnološkoj dominantnosti. To je svijet koji se gotovo neprestano suočava s prirodnim katastrofama, cunamijima, potresima, napadnim pokušajima da spriječi ili popravi industrijske ili 'poluprirodne' katastrofe. Sjetimo se samo krize 'ludih krava', Katrine i New Orleansa ili posljedica potresa na Haitiju... Većinu tih tragedija dodatno je uvećao medijski sektor koji pokriva cijeli planet, s prevladavajućim utjecajem interneta nad kojim relevantne vlasti nemaju kontrolu, kamo su se preselile debate 'ozbiljnih' medija, gdje tiho kuhaju, a vatru podgrijavaju ljudi iz različitih regija, uzbunitelji javnosti, miješajući racionalne rasprave i fantazije. Upravo je u tu promjenjivu i dinamičnu osnovu ucijepljena katastrofa u Fukushimi, a tu se ukorijenila i buduća debata o nuklearnoj energiji. Ovaj detalj predodređuje jedan od ključnih čimbenika – debata o nuklearnoj energiji svakako već je, a bit će još i više međunarodna.
Upravo zbog tih svojih sidrišta na internetu, nesreća u Fukushimi konačno je pokopala pokušaje da se debate o nuklearnoj energiji zadrže isključivo unutar nacionalnih okvira. To je prva revolucionarna promjena postojećeg načina donošenja odluka o nuklearnoj energiji u posljednjih 50 godina. Sadržaj, ideje, analize, predviđanja... o nuklearnoj energiji ubuduće će se zbivati na međunarodnoj razini. Novo je da se sada mogu uključiti i djelomice zainteresirane osobe, a ne samo izravno zainteresirani. Ako tradicionalni igrači u području nuklearne energije pokušaju vratiti proces odlučivanja u nacionalne, okvire brzo će biti diskreditirani kao provincijalci. Ta će internacionalizacija integrirati nove grupe, posebno iz zemalja koje se tek suočavaju s projektima nuklearnih elektrana na svom području, kao što je to slučaj u Aziji, Južnoj Americi i u arapskom svijetu. U konačnici, rasprava o nuklearnoj energiji isključivo među zapadnim svijetom definitivno je povijest. Također, usporedo s međunarodnom raspravom povećava se rizik od iracionalnih rasprava, jer sada više nije u okvirima tehno-znanstvene logike iz razdoblja nakon 2. svjetskog rata, nego u skupini uzbunitelja javnosti. Gotovo eksponencijalni rast komentara o nuklearnoj energiji u početku će pogodovati iracionalnome, glasinama i manipulaciji. Stoga je ključan drugi zahtjev da bi se osigurao integritet procesa odlučivanja – stvaranje i održavanje razumnog okvira za diskusiju, što je jedini način izbjegavanja da se kolektivni izbori s ozbiljnim posljedicama donesu na iracionalnim osnovama i tezama.
U posljednje se vrijeme dalo primijetiti kako su mnogi, uključujući i službene nuklearne vlasti, tražili stručnjake koji su priznati kao nezavisni. U Francuskoj, primjerice, prilično je ironično da istraživanja nevladine organizacije CRIIRAD (Komisija za nezavisna istraživanja i informiranje o radijaciji), koju su moćni nuklearni lobiji smatrali najvećim oponentom, odjednom citiraju upravo ljudi koji su ih donedavno kritizirali i izlagali javnoj osudi. Problem je, naime, što službene osobe nisu dovoljno vjerodostojne općoj javnosti, a zbog svoje neovisnosti CRIIRAD uživa vjerodostojnost i povjerenje. I u SAD-u se može prepoznati slično javno nepovjerenje prema Nuklearnoj regulatornoj komisiji, a u Japanu javnost stalno prigovara nedostatku nacionalnog neovisnog izvora informacija u odnosu na one koje puštaju Tepco, tvrtka koja upravlja nuklearkom u Fukushimi, i japanska vlada. Međutim, takva je neovisnost potrebna i na drugoj strani, vezano uz rasprave protivnika nuklearne energije koje su često radikalne i ideološki obojene. Dio je javnosti svjestan da je nuklearna energija još uvijek naša stvarnost, sviđalo nam se to ili ne, i da otvorena pitanja tog tipa energije, poput zbrinjavanja nuklearnog otpada, razgradnje reaktora, ne omogućavaju brzopletu odluku ili rješenje. Barem dok kratkoročni i srednjoročni zahtjevi za energijom, emisijom CO2... ne ponude učinkovitu alternativu. Stoga je pojavljivanje nezavisnih stručnjaka na obje strane, za i protiv, dobro za usmjeravanje rasprave i jedini način koji vodi održivim zajedničkim rješenjima.
Pregršt pitanja, a (pre)malo odgovora
To, pak, opisuje još jedan ključni oblik revolucije u odlučivanju o nuklearnoj energiji – inicijativa više ne pripada tradicionalnim igračima u nuklearnoj debati. Sada je javno mnijenje preuzelo kontrolu nad tom temom i neće dopustiti da ga preuzmu lobiji onih za ili onih isključivo protiv nuklearne energije. Do Fukushime javnost je, u principu, odgovarala na tvrdnje ključnih igrača, a sada je javnost ta koja postavlja pitanja, a ključni se igrači moraju malo i oznojiti i ponuditi relevantne odgovore ako žele i dalje biti u igri. Pitanja koja se postavljaju relativno su jednostavna: Do koje je razine zajamčena sigurnost? Možemo li vjerovati privatnom poduzetnicima da će ispravno upravljati rizicima povezanim s nuklearnom energijom? Možemo li maknuti nuklearke iz gusto naseljenih područja? Možemo li se trajno riješiti nuklearnog otpada? Kada se i pod kojim uvjetima možemo odreći nuklearne energije? Kad će energija koja će zamijeniti nuklearnu biti dostupna? Što je učinjeno da bi se to postiglo? No, odgovori su puno složeniji i zahtijevaju još racionalniji i relevantniji okvir za raspravu.
Novi bi trend trebao pomoći u postavljanju okvira rasprave – činjenica je da oni i za i oni protiv nisu više u strogim blokovima. Pitanje privatizacije u području nuklearne energije 90-tih i 2000-tih godina razbilo je blok onih za, a pitanja globalnog zatopljenja, emisije CO2, podijelila su one protiv. To je raspadanje blokova dobro jer pomaže u otvaranju prema različitim stajalištima i procjenama te time i racionalizaciji donedavno strastvenih rasprava. A to je preduvjet dugoročnog demokratskog procesa odlučivanja. Nakon Fukushime kolektivno se poimanje nuklearnog rizika promijenilo i postalo mnogo šire. Fotografije stanovnika Tokija u strahu od radijacije ne tako davno snažno su utjecale na javnost. Budući da je procjena rizika povezana s objektivnom događajem, vjerojatnost takvog događaja, i subjektivnim razmatranjem, ozbiljnost posljedica takvog događaja, Fukushima je pomaknula procjenu rizika u području nuklearne energije u nove visine. Svi koji žive unutar 200 kilometara od nuklearke istog su se trena počeli osjećati 'tokijski ugroženi', što su već neki političari osjetili na izborima zadnjih godina.
Ekonomska isplativost i trajnost
Fukushima je iznjedrila još jedno ključno pitanje – koliki je životni vijek elektrana. Nuklearna se energija dugo percipirala kao dugovječna, na čemu je temeljila brojne prednosti, no nesreće poput ove u Fukushimi upućuju na iznenadno i osjetno skraćivanje životnog vijeka nuklearnih projekata. Stručnjaci ističu rizike i ograničenja vezana uz tehnologiju koja se danas koristi u nuklearkama, naglašavajući da će političari brzo morati definirati rokove za napuštanje zastarjele tehnologije i to pretočiti u propise. Na tragu toga vlade nekih država pokrenule su postupak revizije sigurnosnih procjena te postupke procjene odziva elektrana na djelovanje pretpostavljenih ekstremnih prirodnih događaja. Uzimajući u obzir nesreću u Fukushimi Vijeće Europe objavilo je da 'sigurnost svih nuklearnih elektrana unutar EU-a treba biti revidirana na osnovi sveobuhvatne i transparentne procjene rizika'. Vijeće Europske Unije prihvatilo je 8. srpnja 2014. izmijenjenu Direktivu o nuklearnoj sigurnosti.
Također, nesreća u Fukushimi potaknula je Nuklearnu regulatornu komisiju SAD-a na ponovo razmatranje dotadašnje politike i pretpostavke povezane s vanjskim događajima. Postignut je konsenzus i odobrene su neke modifikacije opreme i procedura, ali su uočena i neslaganja između NRC-a i industrijskih predstavnika o opsegu i brzini promjena. U suštini, odgovori vezani za nesreću u Fukushimi proizlaze iz izvještaja Radne skupine NRC-a: 'Preporuke i unapređenja sigurnosti reaktora u 21. stoljeću – izvještaj i razumijevanje nesreće u elektrani Fukushima Daiichi.' Osim zakona i formalnih odredbi to bi mogao biti pojedinačno najutjecajniji dokument u povijesti NRC-a u kojem se osim budućih aktivnosti NRC-a navodi i 12 preporuka te detaljni ciljevi i zadaci za unapređenje reaktorske sigurnosti.
Na nesreću u Fukushimi promptno je reagirala i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) pružanjem pomoći u saniranju nesreće, ali i analizama sigurnosti svih reaktora u slučaju izloženosti prirodnim katastrofama. Već nekoliko mjeseci nakon nesreće IAEA je donijela 'Akcijski plan nuklearne sigurnosti' koji sve zemlje članice IAEA trebaju implementirati. Praktički sve zemlje članice IAEA koje imaju nuklearne elektrane provele su sigurnosne provjere kako bi ispitale da li njihova postrojenja mogu odoljeti ekstremnim događajima kao što su potresi, velike poplave i cunamiji. Sigurnosne provjere rezultirale su provođenjem mnogih praktičnih promjena u opremi i procedurama kao što su uvođenje prijenosnih dizel generatora i građenjem viših zaštitnih zidova.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
