Iako je u središtu zanimanja u Hamburgu bio susret Trumpa i Putina, još dalekosežnija slika jest vrhunac napetosti između posve nepredvidivog američkog predsjednika i europskih zemalja. Svrha G20 susreta je u Njemačkoj dovedena u pitanje. Ova skupina se počela sastajati u studenom 2008. godine, kada je globalna financijska kriza prijetila svim zemljama, među kojima se nalazi i dvadeset najvećih gospodarstava svijeta. Kao grupa, G20 postoji od 1999. ali nikad prije nisu imali sastanak na vrhu čelnika država i vlada, te je dobrim dijelom od gospodarske krize zamijenio forum osam najbogatijih zemalja, G8, koji su sada G7. Danas G20 čine Argentina, Australija, Brazil, Francuska, Indija, Indonezija, Italija, Japan, Južna Koreja, Južnoafrička republika, Kanada, Kina, Meksiko, Njemačka, Rusija, Saudijska Arabija, Sjedinjene Države i Velika Britanija.
Godišnji sastanci su do danas svedeni na bespotrebnu farsu. Destabilizacija nekad dubokih saveza, nakon biranja Donalda Trumpa za američkog predsjednika, može označiti da je susret u Hamburgu posljednji takav događaj i da će G20 izgubiti na značaju. Njemačka trenutno drži rotacijsko predsjedništvo skupine i Angela Merkel nastoji izbjeći takav scenarij, ali izvještaji u njemačkim medijima samo pišu o sve većim napetostima između Sjedinjenih Država i Europske unije po pitanju trgovine, borbe protiv klimatskih promjena, fiskalne politike, obrane i sigurnosti. Merkel zasigurno ne želi biti pamćena kao posljednji domaćin G20 susreta, ali u tome ne odlučuje sama. Sve oči uperene su u Trumpa i njegov nejasan, površan i sumnjiv nastup u Hamburgu. Naime, kada je George W Bush 2008. pokušao stvoriti koordinirani globalni odgovor na financijsku krizu dogovoreno je da će G20 pokrenuti program gospodarskih poticaja kako bi se svijet oslobodio ekonomskih opasnosti. Također su se zemlje dogovorile o odredbama za izbjegavanje kolapsa banaka i izbjegavanju plaćanja poreza.
Sve te suradnje sada su pod ozbiljnim upitnikom. Amerikanci više ne vide razloga biti u dobrim odnosima s europskim gospodarstvima, da se ne govori o drugim državama. U svibnju ove godine su Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost H.R. McMaster i savjetnik za gospodarstvo Gary Cohn napisali u Wall Street Journalu viziju nove globalne ekonomije. Prema njoj, više ne postoji globalna zajednica, koja se okuplja u G20, već je svijet čista arena u kojoj se države međusobno natječu. Republikanci su već najavili rušenje svih zakonskih odredbi koje su postavljene 2008. i 2009. koje je Kongres donio kako bi spriječio ponovno izbijanje ekonomske krize.
Trumpov nastup je bio iznimno neprijateljski po pitanju bilo kakve trgovačke suradnje. Sjetimo se samo njegovog prijašnjeg stava tijekom posjeta NATO-u kada je rekao da su Nijemci 'loši, vrlo loši' jer imaju trgovački suficit sa Sjedinjenim Državama. Trump čak promišlja dodatni porez na njemačke proizvode. Prijeti se i akcijom protiv dugotrajne europske zabrane uvoza mesa s povećanim sastavom hormona iz SAD-a, prijeteći porezom na uvoz niza europskih proizvoda ako Bruxelles ne podlegne američkom zahtjevu. Sukob je vidljiv i oko uvoza čelika. Ako dođe do međusobnih carinskih ratova, Washington može očekivati i osvetu od EU, Indije i Kine. Sve to vodi atmosferi neprijateljstva u kojemu bi G20 bio jednostavno nemoguć u budućnosti. Ako će se dogovori o slobodnog trgovini unutar skupine prekinuti, sama grupa više neće imati smisla postojanja.
G20 nije mogao niti razriješiti s Amerikancima najveća pitanja današnjice. Washington se povukao iz Pariškog klimatskog dogovora i dok sam sporazum može preživjeti bez Sjedinjenih Država, G20 ne može djelovati ako nema Amerike u njemu. Ujedno su ovdje svi drugi nesporazumi oko Irana, Sirije, Sjeverne Koreje, ruskih plinovoda, imigracija, i svi drugi gorući geopolitički problemi koji vode propasti razgovora u G20. Uz to, svjetsko je mnijenje vrlo protivno bilo kakvoj benevolentnosti prema američkoj politici, a u Europi su osobito različiti stavovi javnosti.
Tri četvrtine svijeta ima malo ili nimalo povjerenja u Trumpa. Samo šest posto Nijemaca smatra da je Trump kvalificiran biti predsjednikom, a 91 posto njih ga smatra arogantnim. Isto misli 89 posto Britanaca, a manje od polovice vjeruje da i dalje postoje posebni odnosi između Washingtona i Londona dok je Trump na vlasti. Uostalom, odlazak Trumpa u Varšavu i susret s Putinom dodatno su ojačali (zapadno)europsko razočarenje američkim predsjednikom. Bivši belgijski premijer i čelnik skupine Liberala u Europskom parlamentu Guy Verhofstadt je nedavno pozvao Europu na ujedinjeni front protiv Trumpovog bullinga u Hamburgu. No i on zna da će takvo jedinstvo biti izazovno, jer postoji znatna razlika u pristupu Trumpu u zapadnim europskim zemljama spram onih istočnih, osobito u Poljskoj. Kako će njemačko-francusko prijateljstvo djelovati, uz potporu ostalih zapadnoeuropskih zemalja, bit će glavna smjernica budućeg američkog utjecaja i dominacije u Inicijativi Tri Mora, koja već sada jasno pokazuje da se radi o srednjoeuropskoj alternativi osovini Berlin-Pariz i rusko-njemačke suradnje. To potvrđuje i činjenica da suradnju s Amerikancima podupire 73 posto Poljaka i 63 posto Mađara.
Ova globalna svađa će, dakako, biti aktivno ograničena na mali broj zemalja koje predstavljaju 90 posto proizvodnje bogatstva i usluga u cijelom svijetu. Međutim, multilateralan pristup u rješavanju gospodarskih poteškoća morao bi ciljati na dobrobit cjelokupne međunarodne zajednice. Kako to obično biva, one države i područja koja imaju najslabiji glas na svjetskoj političkoj sceni su upravo one koje najviše pate od štetnih učinaka kriza za koje imaju malo ili nimalo odgovornosti. Radi se o velikoj većini zemalja, ali koje u gospodarskom pogledu čine tek deset posto cjelokupne svjetske ekonomije. Ta većina je dio čovječanstva s najvećim potencijalom pridonošenja zajedničkom napretku u svijetu, ali se ujedno trajno siromaši u financijskom smislu, ali i u rušenju svih potencijalnih prednosti.
Taj dio čovječanstva je ujedno najskloniji migracijama, a migrantska kriza je neodvojiva od pitanja siromaštva i oružanih sukoba. I upravo su ta pitanja uvod u uspješno rješavanje migracija. U svakom dijelu donošenja političkih odluka postoji velika potreba davanja apsolutnog prioriteta siromašnima, izbjeglicama, prognanicima, bez obzira na etničko i vjersko porijeklo. Samo tim oblikom jedinstva se mogu razriješiti ekonomske razlike i vodstvo G20 zemalja bi moralo raditi na značajnom smanjivanju razina sukoba, zaustaviti trenutačnu trku u naoružavanju i izvući se iz izravnog ili neizravnog učešća u sukobima.
Umjesto toga opstoji tragična proturječnost i nekonzistentnost u navodnom jedinstvu iskazanom na forumima i summitima diljem svijeta. I upravo je u Hamburgu pokazano da se više ne može hiniti niti prijetvorno jedinstvo, nego se izravno pokazuje sklonost svađi i međusobnim prijetnjama, te planski nastavak aktivnog ili pasivnog ratnog sukoba na cijeloj planeti, iza čega se kriju gospodarski interesi oružane industrije i politički interes održavanja straha među građanima.
Većina summita bilo gdje na svijetu se održavaju samo da bi se održali i G20 nije izuzetak, ali u tom slučaju se pažnja daje na osobe koje u konačnici teško mogu promijeniti trendove i tijekove u svijetu, osobito ako nema jedinstva. Unilateralan, nacionalistički i arogantan stav Amerikanaca na sastanku vodilo je jakoj izolaciji SAD-a u G20. Europa i Japan postigli su povijesni sporazum o slobodnoj trgovini, a sličan ugovor potpisali su Meksiko i Kina. SAD nije bio prisutan ni u jednoj od tih dogovora. Na marginama, prijeti carinama i porezima, ali ne može sakriti svoje posrtanje na globalnoj sceni. Ali to ujedno znači da će se morati razviti drugačija svjetska udruga bogatih zemalja jer je u Hamburgu održan summit koji bi se mogao nazvati karminama G20.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
