Gdje je nestao gospodin Aleksej Arestovič? Priča o čovjeku koji je bio stup ukrajinskih vojno-političkih uspjeha, ali pogrešno odabrana priča o ubijenima u Dnjepru se ne prašta
Svaki rat koji traje dugo koliko ovaj u Ukrajini, koji ide prema svojoj prvoj obljetnici (24. veljače), već ima svoje prepoznatljive aktere s obje strane, naročito one koji se viđaju gotovo svakog dana. S ukrajinske strane svakako je među najaktivnijima upravo predsjednik Volodimir Zelenski koji osim što redovito komentira aktualne događaje ima i svoja "noćna obraćanja" u kojima daje svojevrsni presjek prethodnog dana te aktivno radi na podizanju morala svojih vojnika i sunarodnjaka. Putina se pak u komparaciji viđa znato rijeđe, iako u zadnje vrijeme ne tako rijetko kao u prvim mjesecima rata.
Među "redovnim akterima" s ruske strane zato svakako imamo glasnogovornika Kremlja, Dmitrija Peskova. On pak najčešće daje generalne izjave te reagira na aktualnosti koje pred njega stavljaju novinari. Jasno, očekivati nekakav objektivan stav od glasnogovornika Kremlja bilo bi krajnje naivno. Peskov zadatak je točno ono što mu se navodi u opisu posla - da bude glasnogovornik Kremlja i Putina i da se čvrsto drži te linije, što on i čini.
Nešto specifičnija i u komentarima slobodnija je Marija Zaharova, glasnogovornica ministarstva vanjskih poslova, koja blisko surađuje s dugogodišnjim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom. Ona u svojim izjavama zna svakako biti žešća nego Peskov koji, iako će informacije koje mu ne pašu nazvati "glupostima i lažima", ipak paziti na diplomatski ton. Zaharova je pak sklonija upuštanju u direktne obračune putem Twittera i drugih mreža.
Ali u tom kontekstu onda svakako treba spomenuti i bivšeg predsjednika Dmitrija Medvedeva (danas zamjenik šefa vijeća sigurnosti) koji kad se dohvati svog Telegram profila u zadnje vrijeme najčešće voli spominjati nuklearne napade, armagedon i druge varijacije na temu kraja svijeta. U prvih nekoliko navrata je to zaista i zvučalo poprilično šokantno, jer ga još uvijek pamtimo kao pristojniju, pa i pro-zapadniju rošadu Vladimira Putina koji bi preuzimao vlast kad bi trebalo napraviti "pauzu".
Znači li to da je ono bio "lažni Medvedev" koji je bio rado viđen gost u zapadnim prijestolnicama? Ili je lažnjak ovaj koji vidi "pečurke na horizontu"? Nije nijedan lažan, obojica su vrlo stvarni bivši predsjednici Rusije. Razlika je jedino u tome što je onaj prvi Medvedev iskreno vjerovao da shvaća sistem u kojem se našao i da je to dobro po Rusiju, njega i budućnost svijeta.
Drugim riječima, Medvedev današnjice osjeća gorčinu koja je slična, možda ne baš tolika, ali mjerljiva, onoj koju osjeća najistaknutiji sin pokojnog libijskog predsjednika Muammara Gaddafija, Saif Islam. Naime, Saif je - kao i "prethodni Medvedev" - bio vrlo rado viđen gost u najvažnijim zapadnim centrima. Tamo je imao priliku reći što misli o visokoj umjetnosti, filozofiji, budućnosti geopolitičke dinamike i sl. Kasnije, s nekoliko prstiju manje i pola obitelji pobijeno, morao je bježati preko pustinje ne bi li spasio vlastiti život.
Medvedev, dakako, nije u tako opasnoj situaciji i još uvijek ne mora bježati preko nekakvih nepristupačnih prostranstava (kojih Rusiji ne nedostaje ako ikad dođe do toga), ali nije više naivan niti mu mašte ne nedostaje. Medvedev itekako može vizualizirati potencijalno negativne ishode i urušavanje svega što se do nedavno činilo kao vječni pečat na stranicama povijesti.
Iznad svega se pak osjeća nasamareno, baš kao i drugi prije njega i drugi koji će zasigurno doći. Spomenuti Muammar Gaddafi bio je oduševljen kad je u SAD-u na vlast došao Barack Obama, "afrički brat", te je bio uvjeren da je to početak važne prekretnice. I bio je, ali ne onakve kakvu je zamišljao. Taj isti Obama samo par godina kasnije postat će zapravo njegovi krvnik preko posrednika.
To su već stanja koja zaslužuju neke teže riječi od izdaje. To je veleizdaja u kojoj su svi, nažalost po njih, i sami donekle sudjelovali jer su se dali uloviti u zamku promišljanja da u visokoj politici postoji bilo što osim najgrubljih interesa - a snažna i prosperitetna Libija nikad nije bila ničiji interes na Zapadu, baš kao ni Sirija, Irna, Rusija... Na kraju svi to saznaju i shvate obično kad je prekasno te tek možda pritom spase vlastitu glavu.
Uzmimo recimo sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Nije li on gajio iste nade kao Saif Gaddafi i Dmitrij Medvedev? Nije li i on želio biti dio povlaštene klase koja će u Parizu biti kao doma? Ideja je svakako opojna i mnogi se u njoj brzo izgube, puno češće da nego ne.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
