Rijetko se može čuti da jedan apsolutni vladar odluči uvesti demokraciju, ukinuti svoju samovolju, dati parlamentu moć da ga se smijeni, a da narod golemom većinom nije zadovoljan tom odlukom. To se dogodilo prije deset godina u maloj himalajskoj kraljevini Butanu. Tadašnji kralj Jigme Singye Wangchuck donio je odluku da uvede ustavnu monarhiju u Butan, uspostavi demokratski sustav vlasti, dozvoli slobodne parlamentarne izbore, te je poručio da se povlači s mjesta kralja u korist svog sina i nasljednika Jigme Khesar Namgyela Wangchucka, koji danas vlada kao pet butanski monarh. Narod Butana bio je naprosto zgrožen takvom odlukom, pitajući se zašto kralj radi takve stvari.
Treba napomenuti da je shvaćanje demokracije u Butanu povezano s neredima demokratskog poretka u azijskim zemljama, poput Indije ili Tajlanda. Demokracija se često povezuje s nestabilnošću vlasti, stranačkim borbama, prosvjedima i nemirima. Stoga je kraljeva odluka za demokratski zaokret dočekana s podozrenjem i golemom zabrinutošću. Kralj je doslovce morao proputovati pješice cijelu svoju zemlju i razgovarati s ljudima kako bi im prenio poruku i svoju viziju demokratskog Butana.
U proljeće 2008. Butan je proveo svoje prve višestranačke izbore. Preko osamdeset posto glasača izašlo je na izbore. Stranka Druk Phuensum Tshogpa (DTP) premoćno je pobijedila i zauzela 44 od 47 mjesta u Nacionalnoj skupštini. Ipak, malo koji Butanac je smatrao da će ovi povijesni izbori značajno promijeniti politički smjer zemlje. Butanci su posljednjih dva desetljeća doživjeli nevjerojatan porast životnog standarda.
Počela se razvijati srednja klasa, ali tri četvrtine stanovništva još uvijek živi bez električne energije. Butan je i dalje prije svega seoska zemlja. Godine 2008. više od dvadeset tisuća automobila registirano je u glavnom gau Thimphuu, a samo deset godina prije ljudi su većinom hodali. Televizija je u Butan stigla 1999., a današnji medijski sustav i dalje je čvrsto u rukama vlasti.
Demokratski proces u Butanu jedan je od začudnijih u svijetu. Niti jedna vanjska sila nije radila pritisak za demokratsku tranziciju, kao ni državna elita niti većina stanovništva. Čak se ni dvije suprotstavljene političke stranke nisu pozivale u predizbornim kampanjama na demokratski proces. Iako se ni te stranke ne mogu shvaćati kao prave političke stranke, pošto se radi o bivšim članovima kraljevske vlade, kojima je izdana zapovijed da se reorganiziraju u stranke. Tako je politička transformacija bila kraljevska naredba, a ne posljedica socioekonomskih promjena. Obje političke stranke su u svom programu naglašavale da će nastaviti s kraljevskim politikama, kao i provedbu njegove vizije zemlje.
Druk Phuensum Tshogpa (DPT, Narodna stranka harmonije) i Narodna demokratska stranka (PDP) imaju gotovo istu političku platformu i razlika jest možda samo u tome što se PDP zalaže za brže promjene u zemlji.
I dok se mnogi diktatori i vojne hunte na svijetu, uključujući nesretnu kraljevsku obitelj u susjednom Nepalu, služe ucjenama i vojnom moći da se održe na vlasti, četvrti butanski kralj je sam odlučio završiti svoju kraljevsku karijeru. Godinu dana nakon najave promjene političkog sustava, najavio je svoju abdikaciju te da sve to čini kako bi ostvario najveći cilj svog života – bruto nacionalnu sreću. Naime, Jigme Singye Wangchuk je smatrao da treba uvesti ovaj pojam kao odrednicu razvoja zemlje, za razliku od materijalističkog bruto nacionalnog proizvoda.
Bruto nacionalna sreća teži promicanju uravnoteženog i jednakog razvoja na temelju butanske bogate kulturne baštine. Ona podržava održivi razvoj, kulturne vrijednosti, očuvanje okoliša i dobro upravljanje, a u tom holističkom pristupu razvoju Butanci ukazuju na nematerijalnu dobit.
Kako bi se dostigla kolektivna sreća, narod mora imati pravo samoodređivanja i slobode, smatrao je kralj. Ali, bilo je i drugih čimbenika iza njegove odluke o početku političkih promjena, među kojima je i snažan prodor moderne tehnologije. Vremena se mijenjaju i kralj je smatrao da Butan ne može zauvijek biti izoliran od vanjskog svijeta.
Monarhija se možda odrekla moći na papiru, ali njezina prava snaga je još uvijek prisutna. Zemlja je stabilna i mirna, posebno nakon što je prošla političku krizu i oštre reakcije iz svijeta zbog izbacivanja iz zemlje stanovništva nepalskog porijekla. Čini se da je bruto nacionalna sreća za sve, osim za nacionalne manjine.
Naime, ova butanska osobitost nastala je da se sakrije mračna strana vladavine četvrtog kralja koji se postavio vrlo strogo prema značajnom postotku stanovništva. Među njima su najviše stradali Nepalci i skupina Lhotshampa, ali i ostale manjine pod pritiskom vlasti. Razlike u vjeri, jeziku i etnicitetu su desetljećima bili opasnost butanskim vlastima, jer su se u sedamdesetima i osamdesetima pribojavali separatističkih pokreta u susjednim regijama. Primjerice, jedan takav pokret je pozivao na stvaranje Ghorkalanda koji je trebao uključivati Sikkim, dijelove Butana, Zapadni Bengal i istočni Nepal.
Butanska je država krenula putem kulturalne i jezične diskriminacije, oduzimanjm poslova i vlasništva nad zemljom. U popisu stanovništva Nepalci se nisu mogli prijaviti i time su izgubili svoja građanska prava. Između 80 i 100 tisuća butanskih Nepalaca danas žive u izbjegličkim kampovima u Indiji i Nepalu. Butanska vlada smatra da ih nitko nije otjerao, već da su sami otišli, ali odgovornost zašto je otišlo šestina stanovništva ipak je trebala biti propitana.
Butanci su izrazili veliku sklonost monarhiji i zadovoljstvo njezinom politikom, pa nije čudo da je izbore osvojila stranka čiji su članovi bili najbliži kralju. Do drugih izbora došlo je 2013., a u međuvremenu se sustav pokazao dobrim. Zemlju je 2008. preuzeo mladi kralj Jigme Khesar Namgyel Wangchuk, koji za sada slijedi politiku svog oca. Kralj je i dalje iznimno voljen u narodu. U izborima 2013.narod je izmijenio stranku na vlasti. Umjesto DPT-a na vlast je došla PDP.
Izbori su, kao i prethodni, prošli iznimno mirno, bez ikakvih međunarodnih bilješki izbornih prijevara. Međunarodni i domaći promatrači ukazuju da parlament djeluje mirno, u cilju svoje uloge i u duhu suradnje. Sudstvo se čini nezavisnim i ozbiljno doživljava svoju ulogu čuvara ustava, a u svoje redove sve više prima mlade suce s modernim pravnim obrazovanjem.
Ali postoje mnoge zabrinutosti oko demokratičnog lica novog Butana. Izlaznost na izbore 2013. je pala za više od deset posto. Ako se nastavi trend pada, onda bi izbori 2018. mogli pokazati koliko su Butanci doista skloni demokraciji. Stranke su i dalje vrlo slabe institucije i imaju iznimno malo članova. Sve stranke i kandidati moraju promicati nacionalno jedinstvo i državnu filozofiju bruto nacionalne sreće, odražavajući brigu za stabilnost butanske države. Samo su dvije stranke dozvoljene, što nikako ne može biti oznaka demokratskog razvoja. Postoji vladina stranka i oporbena, bez koalicija ili mijenjanja stranačke pripadnosti. A obje stranke su zapravo vezane uz kraljevski dvor.
U trenutačnom parlamentu nema niti jedne žene. Izraz je to demografije i kulture. Manje žena se natječe na izborima jer kandidati moraju imati sveučilišno obrazovanje, a manje je žena obrazovano u odnosu na muškarce. Postoje i snažna kulturna uvjerenja o ulozi i statusu žene, što im otežava mogućnosti kandidiranja i pobjede. U vrhu obje stranke bile su žene, ali niti jedna od njih nije dobila mjesto u Nacionalnoj skupštini.
Ustav jamči građanima Butana razne oblike slobode, među kojima je i slobodu udruživanja. Ali ova odredba nije dovela do razvoja građanskog društva. Osim političkih stranaka postoji tek šačica nevladinih organizacija u područjima ženskih i dječjih prava te zaštite okoliša. No, zakonske odredbe jasno ukazuju da se udruživanje ne može obavljati na temelju političkih djelovanja, poput pomoći izbjeglicama ili ljudskih prava. Nema sindikata, nema prosvjeda. Oni nisu nezakoniti, ali jednostavno se ne događaju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
