Geopolitičke posljedice koje će obilježiti 21. stoljeće: Zemlje poput Irana i Sjeverne Koreje godinama su se same odupirale američkoj prijetnji, čekajući da Rusija postane dio njihovog kluba, sad je imaju, a ovim tempom uskoro će dobiti i Kinu

Rusija je primila balističke rakete iz Irana i vjerojatno će ih koristiti u Ukrajini u roku od nekoliko tjedana - izjavio je američki državni tajnik Antony Blinken u utorak, upozoravajući da suradnja između Moskve i Teherana ugrožava sigurnost šire Europe.

Izjava je svakako zanimljiva imajući u vidu da dolazi od strane američkog dužnosnika, a SAD je Ukrajini do sad isporučio na stotine milijardi USD vojne potpore. No, očito američka vlast smatra da bi u ovom ratu Rusija morala ratovati sama, bez ičije pomoći, dok bi Ukrajinu trebao podupirati cijeli "demokratski svijet".

Naravno, stvarnost po pitanju rata u Ukrajini poprilično je drugačija od jednostranog narativa kojeg zapadni saveznici Kijeva žele prikazati kao jedini. "Svijet" nije niti će biti okupljen oko Ukrajine, takvo što nije postojalo ni na početku rata, a ne postoji ni sad. Zapravo većina zemalja svijeta zauzelo je neutralan stav prema ovom ratu, ne podržavajući ni Rusiju ni Ukrajinu.

Takav stav se pak na Zapadu često interpretira kao "pro-ruski" pa tako redom vlasti zemalja poput Slovačke, Mađarske, Gruzije, Azerbajdžana i drugih se naziva "pro-ruskim" iako, kad se pogledaju njihove izjave, to je u suštini ili neutralan ili anti-ratni stav.

Dakako, Iran je druga priča. Iran, moglo bi se reći, čekao je godinama da Rusija postane dio njihovog "kluba", a ne oni ruskog. Jer Iran je sve ovo vrijeme, zapravo još od Islamske revolucije 1979., skoro u ratu sa SAD-om. Taj sukob nikad nije eskalirao u pravi rat, ali napetosti nikad nisu nestale, čak ni u vrijeme Obamine administracije kad se teškom mukom sklopio nuklearni sporazum s Iranom (da bi ga Trump razbio nedugo nakon dolaska na vlast).

Iran SAD smatra svojim glavnim neprijateljem, uz Izrael dakako. Zapravo SAD i Izrael tretiraju kao neprijateljsku simbiozu koja se međusobno podupire i omogućava. U tom smislu Iran zasigurno polazi od pretpostavke da "neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj", a u slučaju Rusije to je sad postalo kristalno jasno.

Otpor prema Washingtonu može biti itekako snažno geopolitičko "vezivno tkivo" koje je u stanju nadići i brojne ideološke nekompatibilnosti. Tako primjerice imamo vrlo dobre odnose između komunističke Kube (ili pak socijalističke Venezuele) i teokratskog Irana. U svijetu gdje ove dvije zemlje ne dijele zajedničkog neprijatelja svakako bi postojale međusobne kritike, barem na onoj ideološkoj osnovi, ali prijetnja koju kontinuirano predstavlja američki intervencionizam sve to ostavlja po strani.

U slučaju Rusije i Irana odnosi se godinama unapređuju, a zbog rata u Ukrajini sad se odjednom preskače dosta stepenica odjednom i dvije zemlje naglo jačaju suradnju na svim područjima, svakako i vojnom.

U ovom slučaju obje zemlje imaju veliku korist jedna od druge. Za Iran ovo je odličan ishod jer upisujući Rusiju u svoj klub "Otpora" (barem prema Americi) i same izlaze iz geopolitičke izolacije u kojoj su bili godinama. Zapravo Iran je uspijevao sam odagnati itekako velike prijetnje cijelog niza američkih administracija. Sada se po njih stvari napokon mijenjaju i znaju da mogu računati na Rusiju u slučaju veće eskalacije.

S druge strane Iran je svjestan da ovo rastuće partnerstvo ima svoja ograničenja. Iran i Rusija u Siriji su bili i još uvijek jesu saveznici - zajedno su eliminirali prijetnju militanata koja je organizirana udruženom "nesvetom" koalicijom Zapada i moćnih sunitskih monarhija (plus Turska). No, to ne znači da je suradnja u Siriji uvijek bila glatka. I Teheren i Moskva svjesni su da se Sirija dijeli na interesne zone, a kruna interesa je sam Damask gdje je predsjednik Bashar al-Assad preživio i opstao, no jasno mu je da mora pametno balansirati između saveznika koji očekuju zahvalnost i realizaciju vlastitih interesa.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.