Iz brojnih razloga, francuski vojni stručnjaci u Africi vode se politikom čekanja i reagiranja nakon što se već dogodi državni udar ili ustanak u zemljama francuske interesne zone. U prethodnom članku smo vidjeli kako je tijekom godina Čad postala zemlja koja služi kao strateško središte francuske projekcije sile u dolini rijeke Niger i cijelom području Zapadne Afrike i Sahela. No, Francuska ima ograničene resurse i ljudsku snagu i intervenira u sukobima samo kada oni pređu u realnu opasnost za regiju. Jedan od temeljnih neuspjeha francuske mirotvorne politike u svojim bivšim kolonijama jest ustanak Tuarega u Maliju i državni udar koji je smijenio civilnu vlast u toj zemlji. Francuzi nisu mnogo marili za taj ustanak, pa čak i na destabilizaciju Malija, što je dovelo do neometanog nastanka transnacionalne terorističke opasnosti koja prijeti ne samo regiji, već i samoj Francuskoj.
Sve se to nije trebalo dogoditi. Mali je ostvario nevjerojatan gospodarski rast nakon 1990.-ih, zajedno s otvaranjem demokraciji i relativnoj društvenoj stabilnosti. Mali je samoodrživ po pitanju proizvodnje hrane i jedan je od najvećih proizvođača pamuka u Africi. Ipak, kronični deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni tvori zemlju ovisnom o vanjskoj pomoći i dotacijama koje Malijci šalju kući iz inozemstva. Nakon dobivanja nezavisnosti od Francuske 1960. Mali je patio od stalnih prirodnih suša, pobuna, državnih udara i 23 godine vojne diktature na čijem je čelu bio Moussa Traore, pa sve do demokratskih izbora 1992. izborenih putem narodne revolucije. Sjever zemlje, koji se nalazi duboko u saharskoj pustinji, tinjao je dugo pobunjenicima, separatistima iz naroda Tuarega i islamističkim militantima. Velika pobuna 2013. u kojoj su osvojeni dijelovi Malija vodila je francuskoj intervenciji na zahtjev vlade. Zemljom od 14,8 milijuna ljudi vlada predsjednik Ibrahim Boubacar Keita, koji je uspio u rujnu 2013. dobiti snažnu podršku Malijaca s obećanjima ujedinjenja zemlje nakon pobune i ratnih podviga na sjeveru.
Tuarezi su berberski narod koji naseljava golemo saharsko područje od jugozapadne Libije i južnog Alžira do područja Nigera, Malija i Burkine Faso. Poznati po svojim plavim očima i tradicionalnoj odjeći, Tuarezi su također baštinici prastarih saharskih karavanskih puteva. U Maliju ih ima pola milijuna, dok najveća skupina Tuarega (dva milijuna) živi u Nigeru. Od siječnja do travnja 2012. započeli su rat protiv malijske vlade tražeći nezavisnost u sjevernom Maliju koji nazivaju Azawad. Sukob je vodio Nacionalni pokret za oslobođenje Azawada koji je dio niza pobunjeničkih akcija tradicionalnih nomadskih Tuarega još od 1916. Ta borba je potom dobila još jednu sastavnicu kroz islamističku skupinu Ansar Dine koja je zagospodarila velikim područjem sjevera i zaratila se s Tuarezima. Dvije strane su u međuvremenu nekoliko puta pokušali zajedno definirati stvaranje nove države, ali je 14. veljače 2013. Nacionalni pokret odustao od svog zahtjeva za nezavisnosti Azawada te zatražio od malijske vlade pregovore o budućem statusu sjevera Malija.
Francuska vojna akcija je ozbiljno narušila sposobnost islamističkih militanata u zasnivanju svog utočišta u sjevernom Maliju, ali ekstremisti i dalje nastavljaju djelovati u području Sahela. Nesigurnost u velikim područjima južne Libije, odakle se prelio dio militanata u Mali, i dalje pruža potencijalnu snagu za nekoliko međunarodnih militantnih organizacija. Granice su ovdje vrlo porozne, Sahara pruža nevjerojatne mogućnosti slobodnog kretanja kroz Libiju, Mauritaniju, Niger i Tunis. Održavanje stabilnosti ovdje teško dolazi u svjetske medije, iako UN-ova misija u Maliju broji 6200 ljudi, većinom iz afričkih zemalja. U toj misiji je i dio originalnog kontingenta koji je sudjelovao u francuskoj intervenciji, a Pariz nastavlja pružati logističku potporu tim afričkim snagama iako Francuska nije trenutno dio UN-ovog mandata u Maliju. U zemlji je sada stacionirano 3200 francuskih vojnika koji većinom vode operacije protiv malih skupina militanata Al Kaide u islamskom Magrebu ili Pokretu za jedinstvo i džihad u Zapadnoj Africi.
Tako u području rijeke Niger i posebice u Sahelu operiraju dvije međunarodne terorističke organizacije. S obzirom da su na istom teritoriju, UN-ove snage su prvo morale definirati misiju borbe protiv svake od njih. Uz to, vlada u Bamaku nastoji nekako razriješiti odnose s Tuarezima i stvoriti djelotvornu regionalnu autonomiju. Ipak, i dalje se događaju poneki izboji nasilja i borbi. Koliko je Mali postao problemom u francuskoj samoprojekciji zaštitnika Zapadne Afrike govori i širenje Al Kaide u islamskom Magrebu (AQIM) koja je prošle godine počela izvoditi ciljane napade po susjednim zemljama. Dok su pod stalnim utjecajem nesigurnosti i terora Burkina Faso i Mali, u proljeće 2016. AQIM je stigao do Obale Bjelokosti, daleko od svojih sahelskih bastiona. Njihov najveći neprijatelj i najbolja obrana jest zdravo demokratsko društvo u kojem se promiče višestranački sustav i jamči sloboda izražavanja, što je osobito važno za afrički kontinent. Tu je gospodarski razvoj, glavni pokretač (ne)zadovoljstva često zaustavljen upravo krhkošću političkih institucija.
AQIM cilja hotele koje pohode zapadni turisti i poduzetnici, nadajući se da će time napasti samo srce afričkih ekonomija, skršiti turistički sektor i odagnati ideje stranih ulagača. Tako je napadnut hotel Radisson Blu u Bamaku, potom hotel Splendid u glavnom gradu Burkine Faso Ouagadougou, a potom odmaralište Grand-Bassam u Obali Bjelokosti. Jasne su povezanosti ovih ciljeva, a osobito zato jer su 2016. sve tri zemlje provele mirne predsjedničke izbore, što je rijetkost za afričke zemlje. U Obali Bjelokosti posljednjih šest godina izvršena je impresivna rekonstrukcija institucija nakon što je ova nacija iskusila dva građanska rata između kršćanskog juga (vlada) i sjevernih regija u kojima vladaju muslimanski pobunjenici. Rat je trajao do 2002. do 2007. pa opet od 2010. do 2011. Uspjeh izgradnje nove države dovelo je do sjajne nove pobjede predsjednika Alassanea Outtara 2015. U Zapadnoj Africi to više nije izoliran slučaj. U Nigeriji je došlo do mirnog prijenosa vlasti od Goodluck Jonathana na Muhammadua Buharija; u Maliju je Amadou Toumani Toure napustio predsjedničku poziciju u skladu s malijskim ustavom; a u Burkini Faso je došlo do neočekivanog povratka mirne demokracije u kojoj je izabran Roch Marc Christian Kabore i u kojoj su njegovi protivnici javno priznali poraz te čestitali na pobjedi.
Slijedeći Francusku, koja je 2014. proglasila da će njezine bivše kolonije biti baza za ratovanje protiv islamskog terorizma, Obala Bjelokosti je krenula putem sekularizacije društva. U ljeto 2015. stranim imamima zabranjeno je naučavanje u džamijama na sjeveru zemlje, a zaustavljene su i gradnje novih džamija u kojima je planirano radikalno obrazovanje. Ali podjednaku opasnost daje i sama Francuska. Njezina tradicionalna uloga u Africi pruža temelj s kojeg se mogu procijeniti buduće francuske intervencije na kontinentu. U posljednjim sukobima u kojima je Francuska sudjelovala došlo je do skoro potpunog kolapsa vlasti. Ali, dok to ne ugrožava sigurnosnu platformu, Pariz može tolerirati određenu razinu nestabilnosti.
U tom smislu je dobro ukazati na Islamsku republiku Mauritaniju, koja je preživjela kao država zato jer je vlada u Nouakchottu koristila ekonomske resurse kako bi kupila mir među raznim plemenskim frakcijama. Ali sada ti resursi postaju sve tanji, te plemena postaju nestrpljiva. Uz to, na vlasti je i dalje Mohamed Ould Abdel Aziz koji je postao predsjednikom nakon državnog udara 2009. AQIM koristi Mauritaniju kao svoju tranzitnu zonu za izvršavanje napada u susjednim zemljama. U tom smislu, Francuska bi trebala prepoznati prijetnju u Abdel Azizu i promijeniti svoj pristup; npr. može pružati obavještajne podatke ili poslati dio trupa u Mauritaniju. Opet se rade iste greške, jer će Pariz vrlo vjerojatno morati ostvariti veću intervenciju u Mauritaniji. Unatoč povicima u međunarodnom prostoru, Francuska će u tome biti sama jer nema niti jedne zemlje koja ima dovoljno interesa, sposobnosti, političkog kapitala i znanja u regiji od Francuske.
Vezano uz temu:
Geopolitika rijeke Niger (I. dio): Simbioza Francuske i Čada 
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
